Redakcija Deportacija bosansko-hercegovačkih izbjeglica
Otišli smo za Pljevlja, ja, Rasim Šahman i Harun Hadžić na dženaze majke našeg predsjednika SDA u Pljevljima. Kada smo se vraćali sa groblja, počela je da pada kiša, prišla mi je jedna žena, zaklonila me sa kišobranom i upitala: “Jeste li Vi Ćazim Lukač?“ Odgovorio sam potvrdno, a onda me ona upitala: “Jeste li znali za ova hapšenja u Pljevljima?“ „Nijesam.“ Odgovorio sam – piše Radio Slobodna Crna Gora
„Noćas su u toku noći pohapšeni svi Muslimani izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Hapsili su ih policajci iz Foče, uz asistenciju naše policije. Iz moje kuće odveli su moga zeta koji je bi smješten kod mene zajedno sa svojim bratom. Obojica su odvedena u nepoznatom pravcu sa još mnogo izbjeglih Muslimana iz BiH. Zaprijetili su nam da ne smijemo nikome pričati o ovome, ako želimo da nam se oni živi i zdravi vrate. Zbog toga se o ovom hapšenju ćuti u Pljevljima. Jedino sam ja htjela to Vama lično saopštiti, obzirom da sam vas slučajno srela u Pljevljima“. Ja sam joj tada odgovorio: „Da li je istina to što govorite? Nemojte me prevariti, jer ću ja sjutradan o tome govoriti na Skupštini.“ Obavjestio sam Haruna i Rasima o ovome što sam doznao pa smo svi trojica pošli u Crveni Krst da se tamo informišemo o ovom hapšenju. Sekretarica u Crvenom Krstu je naša aktivistkinja, pa smo prvo pitali nju o ovome hapšenju, na šta nam je ona odgovorila da ona o tome pojma nema. Predsjednik Crvenog Krsta (brkati Crnogorac) se jako uzbudio i zbunio, kada je čuo zbog čega smo došli. Odgovorio je da to nije istina i da je to čista provokacija, jer neko želi da nas nasamari. Tom prilikom je Haruna počeo da hvali da je on veliki političar i pametan čovjek, da neće povjerovati u ove laži. „Oni nijesu mogli da znaju gdje su Muslimani smješteni i u čijim kućama se nalaze, te bez našeg obavještenja nijesu mogli pronaći i hapsiti izbjeglice“, čime se nehotično odao da su, u stvari, oni dali sve potrebne podatke policiji da bi mogli sve Muslimane izbjeglice pronaći za jednu noć i sve ih pohapsiti. Odmah sam shvatio da nas ovaj čovjek laže i da je u stvari, i on pomagač u traganju i hapšenju Muslimana iz Bosne i Hercegovine. Gledao me je oštro i sa mržnjom i rekao da sam ja poznati provokator u Skupštini i da mi ne treba vjerovati. Pošli smo za Podgoricu i gredom se prepirali oko toga da li je ovo istina ili nije. Harun je bio potpuno ubjeđen da ovo nije istina i da ne nasijedamo na provokacije nekakve žene. Ja sam rekao da sam ubjeđen da je ovo istina i da ću sjutra to na Skupštini javno iznijeti, na šta je Harun reagovao da to mogu iznijeti samo u svoje lično ime, a ne u ime stranke i da će se o tome izjasniti klub poslanika. Na klubu su poslanici većinom glasova odlučili da to mogu izjaviti samo u svoje ime. Jedino su poslanici iz Albanske stranke bili na mojoj strani a poslanik Đerđ Đokaj je tada govorio da poslanici imaju pravo da iznesu nešto što im je dojavljeno, i da za to stranka neće imati nikakvu odgovornost. Ja sam tada rekao da ću ovo iznijeti u svoje ime na Skupštini i da o ovom tako važnom događaju obavijestim Skupštinu.
Kada je Skupština počela sa radom javio sam se za riječ i izašao za govornicu sa riječima: „Poštovani, svi prisutni u ovoj sali, iznijeću ovo u svoje lično ime, a koje neće biti prijatno ni za koga u ovoj sali. Naime, iz pouzdanih izvora sam doznao da se svi muškarci izbjeglice iz Bosne i Hercegovine hapse i deportuju u Foču. Je li to čuveno čojstvo i junaštvo Crne Gore sa kojim se vječito dičite i hvalite?! Jadni Marko Miljanov koji je pisao o čojstvu i junaštvu Crnogoraca u svojoj knjizi ističe kao primjer crnogorskog čojstva jer su branili svakog onog koji je kod njih tražio utočište. Ima bezbroj takvih primjera u knjizi Marka Miljanova. Vi ste ovim hapšenjem nanijeli veliku ljagu Crnoj Gori, jer ste one ljude koji su tražili spas u Crnoj Gori pohapsili i svezane ih predali u ruke onima od kojih su pobjegli. Ako je to Vaše čojstvo i junaštvo, onda ste prekinuli tradiciju crnogorskog čojstva i junaštva.“
U skupštini je nastao tajac, a onda su se čula reagovanja poslanika sa svojih mjesta, koji su ne tražeći za to riječ upućivali meni pogrdne riječi nazivajući me najvećim srbomrscem i da iznosim nešto što je nemoguće da se desilo u Crnoj Gori. Bilo je poslanika koji su izjavljivali da ”ako je ovo istina Crna Gora više nije ono što je bila i baciću partijsku knjižicu i neću više nikada kročiti u Parlament”. Nastao je potpuni haos, a onda su poslanici iz vladajuće stranke predložili da se formira skupštinska komisija sa predstavnicima svih stranaka koja će ovo detaljno ispitati. Za predsjednika Komisije predložili su mene, da ja lično podnesem validan izvještaja ovoj Skupštini. Javni prenos je tada prekinut, kamere su bile ugašene a u Skupštini je nastao haos gdje su se međusobno poslanici sukobljavali oko ove deportacije. Nijesu mi dozvolili da se vratim na svoje mjesto, več su me opkolili i mnogi su tražili moje hapšenje za iznošenje laži u Skupštini. Nakon dolaska obezbjeđenja dozvolili su mi da se vratim na svoje mjesto a Risto Vukčević je dao pauzu od pola sata. Kad smo došli u naš klub, svi su poslanici bili nervozni i mnogi su žalili što sam ovo izjavio, jer su bili ubjeđeni da ovo nije istina. Poslanik Mustafa Čapuni, koji je inače vrstan advokat me tješio i kazao da će me on lično zastupati i braniti, jer poslanik ne može biti odgovoran za ono što je na Skupštini izjavio i po Poslovniku je zaštićen. To me malo ohrabrilo, jer sam na osnovu svih reakcija u Skupštini i ja počeo da vjerujem da sam iznio nešto na šta nemam očigledan dokaz i počeo i sam da sumnjam u moje izlaganje. Pauza je trajala više sati i bilo je tako oštro suprostavljenih poslanika na svom klubu koji su tražili ostavku ministra unutrašnjih poslova Pavla Bulatovića, a bilo je i predloga za ostavku i pad Vlade. Kako bi se sve ovo završilo ni sad ne znam, da nije uzeo riječ Svetozar Marović i otprilike kazao: “Zar može da se desi da jedan anonimni poslanik iz Rožaja bude uzrok pada Vlade.“ Nakon njegove izjave situacija se nekako smirila i da bi se ovo sve zabašurilo oni na svom klubu formiraju komisiju za raseljena lica za čijeg predsjednika je postavljen doktor Asim Dizdarević, a ja sam bio potpredsjednik u toj komisiji.
Za vrijeme trajanja rasprave u njihovom klubu ušla je jedna srednjovečna žena sa debelim naočarima na lancu i tašnom koju je unijela u naš klub. Obratila se lično meni: “Gospodine Lukaču, ako sada prihvatite odustajanje od prethodne komisije izgubićete mnogo na svom imidžu i ova će se čitava situacija zamagliti i nastojaće se da se o ovoj deportaciji više ništa ne govori.“ Kazala je između, ostalog, da je sada svoj izvještaj dostavila departmentu, izvadila iz tašne tranzistor u kome sam čuo integralno svoj govor sa Skupštine, i da ga je prenijela doslovice svim nadležnim organima u svojoj državi. Ministarstvo vanjskih poslova moje države sada zasijeda vanredno i mislim da će donijeti odluku da se ova deportacija hitno zaustavi, jer je to suprotno svim međunarodnim ugovorima o zaštiti ljudskih prava. Tada smo svi shvatili da sam ja govorio istinu i u klubu je nastalo opšte oduševljenje i radost, a zatim je poslanik Zaim Čindrak izjavio sljedeće: “Ja sam bio uzdržan na klubu, jer sam vjerovao u Ćazimovo izlaganje i sada svi vidite da smo se ogriješili od Ćazima, a i od stranke, jer bi ovo bio veliki plus za stranku, da je govorio u ime stranke.“
Nakon višesatne pauze Skupština je nastavila rad i Risto je iznio predlog da Skupština formira Komisiju za raseljena lica čiji će predsjednik biti dr Asim Dizdarevič a potpredsjednik Ćazim Lukač, koja će se baviti problemima raseljenih lica u Crnoj Gori. Skupština je jednoglasno prihvatila ovaj predlog. Ja sam bio protiv uz obrazloženje da je prethodno Skupština formirala komisiju koja će se isključivo baviti problemom deportacije.“ Prema tome, Vi ste poništili prethodnu odluku Skupštine, a formirali novu komisiiju.“ Odgovorio mi je predsjednik Skupštine da nema potrebe za dvije komisije i da će se ova komisija baviti svim problemima raseljenih lica, pa i problemima deportacije. Skupština je nastavila rad po predloženom dnevnom redu, ali se jasno moglo uočiti da su poslanici vladajuće stranke bili nezadovoljni.
Iz obezbjeđanja je došao jedan policajac i savjetovao me je da noćas ne spavam u hotelu, da je to isuviše rizično za mene, već da tražim konak na bilo kome drugom mjestu, pri čemu me je ponudio da, ako nemam za to mogućnost, da provedem noć kod njega, iako bi ga to moglo koštati službe, a možda i zatvora. Na pauzi sam pozvao Vađon Vjekoslava, koji je bio snimatelj u Skupštini i porazgovarao sa njim o ovoj situaciji. Sticajem okolnosti, ja sam se sa Vjekoslavom poznavao mnogo ranije jer je njegov otac bio šef Stolarije u Rožajama gdje su radili i Vjekoslav i njegov brat, pa smo se kao mladići mnogo zavoljeli i družili se kao braća. Zbog toga je on predložio da noć provedem kod njega, da izađem na sporedni izlaz prije završetka Skupštine i da će me čekati njegova supruga Ljubica i odvesti me njihovoj kući. Noć smo proveli tamo, ali niko nije spavao, jer smo cijelu noć razgovarali o svemu i svačemu, a i po malo strepeli da neko nije doznao i da dođe po mene.
Sjutradan sam otišao na Skupštinu gdje sam prisustvovao do njenog kraja, a onda me je pozvao dr Asim Dizdarević i kazao da ima pripremljen raspored obilaska svih opština u Crnoj Gori i da razgovaramo tom prilikom o problemima raseljenih lica. U komisiji su bili predloženi predstavnici svih stranaka, ali prilikom obilaska opština niko od predstavnika nije se priključio radu komisije osim poslanika Mića Orlandića, koji je sa nama vršio obilazak po predviđenom rasporedu. Prilikom našeg obilaska, nigdje nije bilo ni riječi o deportaciji, sem što sam ja u svakoj opštini potencijao isključivo ovo pitanje i imao sam ustaljena pitanja za sve obilaske i to:
- Ko je vršio hapšenje i deportaciju
- Po čijem nalogu je vršeno hapšenje i deportacija,
- Zbog koje krivice su hapšeni deportovani
- Gdje se oni sada nalaze
- Da li su obezbjeđeni tamo gdje se sada nalaze
Prilikom ovog obilaska dr Asim se interesovao za sve probleme raseljenih lica, o njihovom smještaju, zdravstvenoj zaštiti i drugim opštim problemima, o deportaciji sam samo ja govorio. U većini opština koje smo obišli odgovorili su mi da oni uglavnom o tome ništa ne znaju. U Pljevljima su mi odgovorili da su hapšenja i deportaciju vršili po nalogu nadležnog Ministarstva. Dok su mi u Herceg Novom kazali da je to državna tajna i da nijesu ovlašćeni o deportaciji ništa da govore.
O ovoj deportaciji se ćutalo i do današnjeg dana ćuti, povremeno se ponešto o njoj govorilo, ali crnogorske vlasti nijesu po ovom pitanju povele adekvatnu istragu, tako da ona, ni do dana današnjeg nije u potpunosti rasvijetljena. Vlasti su sa pojedinim članovima deportovanih porodica postigle vansudsko poravnanje, čime je de facto priznata krivicu za deportaciju, ali se sve na tome završilo. Ova deportacija je zaustavljena nakon mojeg istupanja u Skupštini na zahtjev međunarodnih institucija što mi nikada nijesu oprostili, jer je akcija trebala da se nastavi u Bijelom Polju, Plavu i Gusinju, Petnjici, a da se završi u Rožajama. U ovim Opštinama se nalazio najveći broj izbjeglih lica koja su spašena od deportacije i hapšenja zahvaljujući isključivo mom istupanju u Skupštini. Uostalom, ni do dana današnjeg nijesu potpuno rasvijetljena niti valjano procesuirani zločini: otmica iz voza u Štrpcima, pljevaljksa Bukovica, Kaluđerski Laz i dr., gdje su vinovnici ovih događaja bili uglavnom, oslobođeni krivične odgovornosti, navodno zbog nedovoljnih dokaza za krivicu.
– nastaviće se –
