Nova knjiga Zuvdije Hodžića ”Kapija Prokletija”

Nova knjiga:

„KAPIJA PROKLETIJA“ ZUVDIJE HODŽIĆA

(„Kapija Prokletija – Gusinje i Plav u zapisima i putopisima“, priredio Zuvdija Hodžić, Almanah, Podgorica 2019, 298 str.)

„Nigdje priroda nije ljepša i raskošnija nego tu gdje su Prokletije najveličanstvenije. I nigdje, uvjeren sam, čovjek ne živi u saglasju i ljubavi s njom kao tu. I nigdje mu se ona ne odužuje kao tu, darujući mu ljepotu i radost, snagu i zdravlje, vedrinu i upornost“- zapisuje priređivač akademik Zuvdija Hodžić u prologu  knjige „Kapija Prokletija – Gusinje i Plav u zapisima i putopisima“. Izdavač knjige je podgorički „Almanah“, pod uredništvom Šerba Rastodera.

Akademik Zuvdija Hodžić sakupio je devetnaest putopisa, reportaža, zapisa o Plavu i Gusinju, koji su pisani u različitim vremenima, razasuti po raznim časopisima, objedinio ih, po starini, i učinio dostupnim, na jednom mjestu, na radost svima koji vole ovu vrstu literature: naučnu i književnu.

Najstariji tekst u ovoj Hodžićevoj knjizi je iz 1893. godine, autora  Miloša Velimirovića: „Gusinjska nahija s pogledom na Malesiju“. Na samom početku ovoga vrlo dragocjenog teksta, autor zapisuje: „Na vrhu Gornjeg Polimlja, a u onoj divnoj dolini planinskoj, oko Plavskog Blata, u koju se slivaju planinski izvori, nalaze se danas oko 30 sela, od kojih se neka pominju u poveljama naših starijih krajeva iz doba Nemanjića, i dvije varošice, koje su nekada, po mjestu, trgovini i zanatima, vidnu ulogu igrale, od kojih se ‘gornji grad’ Gusinje nalazi na podnožju Prokletije, a ‘donji grad’ Plav s desne strane izvora Lima na obali Plavskog Blata“. Slijedi istorija ovoga kraja, sa posebnim osvrtom na planine i planinske vrhove, izvore, naselja, Brezovičku crkvu.

„Starine i tradicije“ je zapis Andrije Jovićevića, iz 1921. godine. Jovićević govori o starim grobljima, crkvama, džamijama, tipovima naselja. „U ovoj oblasti ima ostataka od nekoliko gradova. Prema Gusinju je uzvišeno brdo, na kom je u staro doba bio grad. I danas se vide ostaci grada i zovu ga Jerinja… Na dnu plavsko-gusinjske kotline, ispod jezera, nalaze se ostaci od dva grada. Jedan je bio na brežuljku, više crkve u Brezovici. Danas se zove Čeligrad. Oba su grada zgodno štitila ovu oblast od svoga upada uz limsku dolinu“.

Mitar S. Vlahović je autor  ogleda „Etnološka zapažanja u okolini Plava i Gusinja“. Podatke za svoj prilog je prikupljao 1933, a objavio ih je 1938. godine. Dragocjeni su podaci o nošnjama ovoga kraja, muškim i ženskim, slavskim običajima, Božiću, Vasiljevdanu, Vaskrsu, Đurđevdanu, Spasovdanu, Petrovdanu, Ilindanu, pogrebnim običajima, društvenom životu.

U svom putopisu iz 1926. godine „Vazdušna banja“ književnik Dragiša Boričić, veli: „Plav i okolina nude najljepšu vazdušnu banju u limskoj dolini. I nije slučajno što Plav već posećuju i putnici i bolesnici, i što će jednom ovde biti jedno od najlepših letnjih odmorišta. Lepota vazduha za vreme leta, čist dah kojim diše sva okolina, jedna beskonačna tišina koja je samo smrti ravna, čine ovaj predeo tihim pristaništem…“  Divni su, lirski natopljeni, pasaži ovog Boričićevog putopisa, koji poručuje: „Nek dođu ovde oni što ih boli duša, grudi, osetiće da ovaj kraj potkrepljuje život. Da je ovaj Plav u predelu nečije tuđe zemlje, imali bismo sto reklama, sto fotografija“. Pun nježnih osjećanja, lijepih opisa, dubokih misli, „kucanja svoga srca“ ovaj putopis je pravi dar plavsko-gusinjskom kraju.

Dr Milisav V. Lutovac je 1978. godine štampao svoj ogled „Plav i Gusinje sa okolinom“, a Zuvdija Hodžić ga, sa opravdanim razlogom, uvrstio u svoju knjigu. Podatke koje Lutovac donosi dragocjeni su, i nezaobilazni, prilikom istorijsko-geografskog proučavanja plavsko-gusinjske oblasti. Lutovac kaže: „Kao ukras ove doline je Plavsko jezero, u kojem se ogleda plavo zvezdano nebo i siluete planine Visitora. Valja ovde pomenuti ‘gorske oči’ jezerca Ridsko, Visitorsko i Savino jezero u podnožju planinskih vrhova. Isto je tako privlačan duboki, a vrlo uski procep Grlje iz čijeg dna se jedva čuje žubor toka vode… Da bi se iskoristila ova prirodna preimućstva Plavsko-gusinjske kotline, valja pre svega izgraditi dobre puteve koji bi tešnje povezivali ovaj kraj sa drugim oblastima naše zemlje“.

Slovenačka alpinistkinja i publicistkinja Marija Marko Debelakova je posjetila, četrdesetih godina prošloga vijeka, plavsko-gusinjski kraj, i tom prilikom napravila lijep putopis koji je štampala 1934. godine pod nazivom „Iz jugoslovenskog dijela sjevernoalbanskih Alpa – Prokletije“. Detaljni opisi boravka u Gusinju i uspona na Bjelič, okom stranca, danas nas vraća u to vrijeme. „Peli smo se strmo nagore od Vusanja, da bi nakon jednog sata stigli na ishodišnu tačku naše ture – Žarunicu. Naš stan je bila jedna prazna kuća. Odmah je došao cijeli šareni komšiluk. Svaki dio prtljaga je izazivao čuđenje, naročito okovane cipele koje su gledali sa potvrdnim klimanjem glave (a što odgovara našem negiranju glavom)“.

Planinar Josip Ledvinka svoj putopis iz 1936. godine „Visitor planina nad Plavskim jezerom“, započinje: „Crna Gora pruža planinaru, željnom novih vidika, sve što najbujnija fantazija može zamišljati pa i mnogo više“, a dalje, u putopisu, nastavlja: „Nebo se zažarilo, sitni oblačići kao da su usijani na donjem rubu, albanske planine sa čudnovatim rastrganim vrhovima utonule su u tamnomodru sjenu, a sve se to odrazuje u kristalnoj vodi jezera, koje pred nama stoji kao ogledalo postavljeno tamo zato, da taj zalaz sunca što divnije uveliča. To je bio moj susret sa Plavskim jezerom. I nije mi bilo žao, što sam tako daleko došao da ga vidim“.

Branimir Gušić, akademik JAZU, planinarski pisac, istraživač Prokletija, autor je jedno obimne studije koja je objavljena 1964. godine pod nazivom „Brada u Prokletijama“. U ovoj studiji, koja je temeljna za geografska, etnološka i etnografska ovoga kraja, se, pored ostaloga, zadržava na problemu zajedničkog naziva za grupu najviših vrhova ovog planinskog kompleksa. „Naziv ‘Karanfil’ treba da ostane za skupinu vrhova koji nose to ime: Karanfil Brade, Veliki i Mali Karanfil i Karanfil Ljuljaševića. To je tim više opravdano što je ova skupina morfološki vrlo istaknuta i dobro odijeljena od svoje okoline. Osim toga upravo vrhovi  što su ih beogradski drugovi nazvali Karanfilom nose svoja određena šiptarska imena: Maja Bals, Maja Gur e ‘Zjarmit i Maja Keçe, pa nema nikakvoga razloga razloga, a niti je dozvoljeno, za njih izmišljati nove nazive“. Gušić je, već postojeću, topografsku kartu značajno dopunio. Ova studija odiše i lijepim Gušićevim iskazima: „Potpuno sam sam, samo dva orla rišu svoje krugove na modrom nebu, na kojemu lijeno pliva nekoliko bijelih oblaka. Upijam utiske i primam mirise koji navaljuju sa svih strana snažno i nezadrživo“.

Još jedan prilog profesora Branimira Gušićazastupljen je u ovom Hodžićevom izboru. To je odlomak „U Bjeliču“, objavljen 1935. godine. Boravak na Bjeliču izmamio je Gušićeve rečenice: „Na zatalasanim humljem oko nas drhti uzdah pun čudnog mirisa. Na morenskom se humlju nadaleko razvila formacija jedne maslinice. U divljoj slobodi ovih planina snažno je probujala plemenita Daphne Blagayana. Njezino je grmlje tako visoko, da do koljena gazimo kroza nj, i gusto je posuto mirisnim cvjetićima“.

„Planine posjeduju dvije historije, a koje zanimaju planinare“, piše u svom putopisu (1957) „Neke bilješke o planinama na granici Crne Gore i Albanije“ geograf Mirko Marković, direktor Etnografskog zavoda u Zagrebu, „prva historija svake planine jest njena geološka prošlost, tvorba, građa i njezin oblik… Drugi dio historije svake planine , držim da je za planinare još daleko zanimljiviji i poučniji. To je historija, kako su se ljudi u prošlosti upoznali sa planinama, kako su ih posjećivali i kako je tekao taj razvitak“.  Svoj putopis Marjanović završava porukom: „U Prokletije danas zalaze planinari iz čitave Jugoslavije. One dakako zaostaju u organizaciji kuća, puteva i markacija, ali svejedno su one danas naše nove i velike Alpe, a oni koji se odluče zaći u njih osjetit će, da su došli u veliki i lijepi kraj, koji zavređuje više nego se može planinaru reći i napisati“.

Prof. dr Stevan M. Stanković, vrsni poznavalac crnogorskih jezera u studiji „Planina Visitor“ donosi sve važne geografske podatke ove planine. On ističe: „Hidrografski biser planine Visitor je Visitorsko jezero. Ono je ovalnog oblika i po dimenzijama spada u grupu naših najmanjih jezera poznatih pod zajedničkim imenom „gorske oči“… Visitor je planina privlačna za ljubitelje prirode, lovce i turiste. Velike su mogućnosti ekskurziranja po planini. Pri tome, treba posetiti stočarske katune u najvišem delu Visitora, hladne planinske izvore, Visitorsko jezero, crkvu u selu Brezojevici“. Ova studija sadrži sve precizne podatke iz geografskog polja proučavanja, a u prilogu je i karta visitorskog prostora. Studija je nastala, i to treba istaći, 1968. godine.

Branko Kotlajić je u knjizi Zuvdije Hodžića zastupljen sa dva priloga: „Planine oko Grbaje u Prokletijama“ (1966) i „Dva dana u steni Karanfila“ (1962). U prvom prilogu Kotlajić daje prirodne i privredne karakteristike ovoga područja, zatim opisuje puteve i staze i daje planinarsko-alpinističku hroniku. U drugom prilogu ovoga autora čitamo divno sjećanje na boravak u Karanfilu: „Iznad mene bilo je plavo nebo i par belih loptastih oblaka, koji su lagano plovili. Dole duboko, prostirala se dolina koja se kupala u prozračnoj izmaglici. Ja sam obasjan dragim, toplim suncem, skupljajući uže osećao kako se približava partner… Tih trideset metara oduzele su nam dva časa vremena, te smo odmah požurili dalje…“

Planinar Damir Šešok svoj putopis iz 1985. godine „Nezaboravan dan“ upečatljivo završava: „Koliko li se čudesnih stvari nakupilo u jednom jedinom danu. Svi smo žalili što noć, koja se upravo spuštala, ljubomorno od nas skriva još poneki zadivljujući detalj koji nam od silne nagomilanosti takvih prizora nije odmah pao u oči. Dan mi je prošao kao da sanjam, ali taj san, za razliku od mnogih drugih, nikad neću zaboraviti…“

Putopis „Kroz Bjelič“ Ivana Gušića, geologa i planinara, iz 1958. godine, već svojim početkom nagovještava sjajno putovanje: „Jutro u Gusinju. Kroz svjež mokar zrak dopire do nas glas mujezina, koji s obližnjeg drvenog minareta pjevucka svoj uobičajeni zov. Glas slab, nemoćan i kao bojažljiv, jer zna, da će uskoro biti zaglućen i pregažen, čim dežurni ukopča zvučnik u kasarni. Kao da se na tom nevažnom svakidašnjem primjeru ogleda čitav način života u ovom kraju: odnos staroga i novoga – staro se grčevito bori za opstanak, hvata se za slamku, ali bez uspjeha: novo pobjeđuje i prevladava. A to i nije nešto tragično  –  to zahtijeva sam život, i bilo bi čudno i nezdravo, kad ne bi bilo tako.“

Geograf Stanko Gilić je 1968. godine objavio je svoje putopisno sjećanje „U planinama Brade“. Ovaj putopis se čita u dahu – sa uživanjem. Na jednom mjestu autor veli: „Uspinjem se na vrh. Koji je to? Jedan od Karanfila, sigurno. Razlike u visini toliko su neznatne da ih je teško razlikovati. Ovog trenutka to nije ni važno. Osjećam kako mi srce kuca, čujem njegov ritam, stalan i neumoran, čujem kako živi, i kako i ‘ja’ s njim živim. Gledam oko sebe:nepregledan niz vrhunaca u lancima planina što se nižu jedan iza drugog, u nijansama zelenog, plavog, sivog. Prokletije! Kako mi to ime sada odzvanja nekom posebnom jekom. Ovdje je legenda i stvarnost  stopljena u jedno“. Slijede stranice koje čitaoce ne mogu ostaviti ravnodušnim.

Naš istoričar umjetnosti Pavle Mijović je u ovoj Hodžićevoj knjizi je zastupljen naučnom studijom „Bronzanodopske gravire u Maji Popadiji na Prokletijama“, nastalom 1992. godine. Jedna od ovih gravira se nalazi na naslovnici Hodžićeve knjige. U zaključku svoje studije, Mijović zaključuje: „Po onome što je objavljeno, čini mi se da je naš nalaz unikatan. Kult Magna mater se najčešće povezuje s neolitskom zemljoradnjom, što ne znači da njenu predstavu u Maji Popadiji treba smjestiti u neolitsko doba. Zemljoradnja i stočarstvo su dominirali i u metalno doba, pa i matrijarhat. U prilogu je dato desetak fotografija i crteža ovih nalaza.

Studija „Po Prokletijama kroz pola stoljeća“ autora akademika dr Branimira Gušića, nastala 1976. godine donosi obilje podataka koji su danas korisni  svima koji proučavaju ovaj, još uvijek, neistraženi prostor. Branimir Gušić spada u vrle istraživače Prokletija, često ih je istraživački pohodio, pa ne čudi što svoju studiju zaključuje: „Zavolili smo ove ljude i ovaj kraj i ostali mu vjerni do naše starosti“.

Knjigu „ Kapija Prokletija – Gusinje i Plav u zapisima i putopisima“ zatvara tekst – odlomak, „Otkrivanje zavičaja“ akademika Zuvdije Hodžića, koji, pored ostaloga, kaže: „Imao sam sreću da se rodim i djetinjstvo provedem u Gusinju, a mladost u Plavu (mjesta koja su, za mene – jedno), čiju je sudbinu istorija učinila zanimljivom i značajnom, smještajući ih na vječitoj granici, obogaćujući ih događajima koji neobičnošću i dramatičnošću prevazilaze i najbujniju maštu.“

Knjiga „Kapija Prokletija“ koju je znalački, očekivano, priredio akademik Zuvdija Hodžić višestruko je značajna. Prvo, sada na jednom mjestu imamo najznačajnije putopise i zapise o Gusinju i Plavu pisane od strane najboljih istraživača ovih krajeva, u trajanju od, bez malo, 130 godina. Drugo, ovom knjigom Gusinje i Plav (njihove institucije kulture, prosvete i turizma) dobijaju knjigu koja im uvijek mora biti pri ruci. Treće, mladim istraživačima ova zbirka će biti podstrek za dalja i dublja istraćivanja, ne samo ovoga prostora, planinarenja, putopisanja. Četvrto, svaki gost Plava i Gusinja, kome bude dostupna ova knjiga, a morala bi biti, biće u prilici da bolje upozna ovaj predivni i uvijek izazovni crnogorski krajolik.

Svi znamo da je čovjek uvijek dužan zavičaju. Zuvdija Hodžić  i ovom knjigom uspješno vraća svoj dug. Nije mu prvi put. Očekujemo da vraćanje traje!

Prof. dr Draško Došljak