Redakcija U izdanju Almanaha iz Podgorice i NVO „Priroda i baština“ iz Rožaja objavljene su dvije nove knjige mr Halila Markišića: ,,Rožaje slikom i riječju kroz stoljeće’’ koja ima 423 stranice i sadrži 883 fotografije, (od toga 487 fotografija odnosi se na kulturnu baštinu, a 396 na ljude i događaje), koju je sufinansirao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava i ,,Rožajski kraj – putovanje kroz stare foto-albume’’ koja ima 626 stranica i 1878 fotografija, (od kojih se 250 fotografija odnosi na kulturnu baštinu, a ostale fotografije odnose se na ljude i događaje), čije je štampanje pomogla Opština Rožaje.
SVIJET KOJI ZADIVLJUJE
(Izvod iz recenzije)
Otkrivajući svijet, svaki čovjek zapravo otkriva sebe i svoje mjesto među mnoštvom koje ga čini. Koliko god da je svijet malen, on je u isto vrijeme i duga staza koju valja preći i na njoj upoznati sebe i one oko sebe. Mudraci su davno kazali da putevi u ljudskim životima i postoje da bi ljudi stizali tamo gdje su pošli. Kada, uz to, svijet i puteve sagledavamo očima ljubavi, koje su prozori duše, onda nam postaje sasvim jasnije zašto su pred pojedinim ljudima putevi široko otvoreni, izazovni i jedinstveni. Sudbina da hodi upravo takvim putevima data je i Halilu Markišiću, profesoru, humanisti, sanjaru i vizionaru, čovjeku koji je rođen u Plavu, ali i čovjeku koji je najveći dio svoje životne energije posvetio, rekli bi smo bez ikakvih ograda, svojim Rožajama. Pokazao je to Halil i svojim novim pregnućima, sa svoje dvije nove knjige, neobične po mnogo čemu. Kažemo knjige, a sigurno nećemo pogriješiti ako kažemo da se radi o dobrima koja su svakako zaslužila da zadobiju karakter opštosti. Prva od njih ima naslov „Rožaje – slikom i riječju kroz stoljeće“, a druga „Rožajski kraj – putovanje kroz stare foto-albume“. Dakle, iz samih naslova sasvim je jasno da se i ovoga puta Markišić potrudio da nam Rožaje i njegovu okolinu preko starih fotografija ponudi „kao na dlanu“, da nam otkrije sve one male tajne koje znaju samo pojedinci i tako nam ovaj grad sasvim približi. Znao je on da je bolje jednom nešto vidjeti, nego sto puta čuti priču o tome. Razlog više da pristupi ovakvom poduhvatu leži i u činjenici da je fotografija danas nezaobilazna oblast umjetnosti kada je u pitanju bilo koji vid vizuelnog sagledavanja prošle i sadašnje stvarnosti.
U prvopomenutoj knjizi pored starih fotografija, istina, ima i nešto teksta, tek toliko da nam fotografiju učini bližom. U koricama pod drugim naslovom date su isključivo fotografije. Dato je čitavo jedno bogatstvo, čitav jedan život grada i onoga što ga je činilo i čini. Dovoljno je reći da se Markišić sa priloženih oko 2.700 fotografija, predstavio i legitimisao kao pasionirani sakupljač i kolekcionar. Za iskusnije i pronicljivije posmatrače, ponuđene fotografije biće pravo malo izvorno bogatstvo. Tu na priloženim fotografijama su tradicionalne nošnje, stare kuće, kule i kućerci, džamije, crkve, nišani, hajrati, poneka ćuprija, lica kojih više nema, ulice koje su preoblikovane i preuređene, radnje i natpisi davno nestali, komadi davno korišćenog namještaja, obuće, pokućstva… A, sve je tu da nam Rožajski kraj i njegovi mještani postanu bliži, jer posmatrajući sve priloženo na okupu, nešto od te ljepote i patine kojom je prekrivena, mora postati naše.
Dvije knjige, dvije slikovnice, dva albuma ili dva neobična medaljona koja nam je darovao Halil Markišić, zasigurno pokazuju put kojim se ponekad valja zaputiti, kojim treba ići da bi se stiglo do nečeg dragocjenog, do nečeg što nam je blisko kao kuća u kojoj živimo, kao vazduh koji udišemo. Markišić nas u „rožajski svijet“ uvodi prisno, spontano, sa neskrivenom željom da nam sve ono što gledamo nesebično podari, da nam to postane drago poput dragog kamena. Koliko god je Markišićev izbor subjektivan u pogledu ponuđenog, sasvim sigurno bi se moglo reći da su ova dva foto sazvježđa koja su pred nama, nesvakidašnja mapa rožajskog kraja i njegovih stanovnika, jednom riječju svijet koji zadivljuje.
Zbog svega navedenog na kraju se usuđujemo reći da Markišić kao putnik zna kuda se zaputio, a samo kada čovjek ima cilj, on nađe i put. Među zvijezdama njegovih sazvježđa, čini nam se, je iako ne izgovorena, a ono sasvim jasna poruka – Rožaje ima svoju dušu; Treba je otkriti i spoznati, a kada toga postanemo svjesni u Rožajama je lijepo živjeti.
U Nikšiću, 5. februar 2014. god. mr Sait Š. Šabotić
