Redakcija Stavio je tačku na kraj rečenice. Kao da je to ono neminovno poslije toliko zapeta života koji je prošao. Luk svjetlosti spuštao se naniže prema tački u kojoj bi se ogradio jedan cijeli život i završio pred zidom onoga što više ne znamo, o čemu možemo samo da nagadjamo, pred zidom iza kojeg počinje svijet mrtvila.
Bio je u dilemi da li će njegov ratnik, koji je ranjen pao sa konja i sada leži na zemlji, da li će rane preboliti ili će od rana umrijeti. I on sam je ležao na zemlji, krvav, i gledao gore u nebo. Pored njega stajao je konj njegov, uspravno, i pružao svoj dugi vrat dole prema njemu, svoju konjsku glavu veliku i lizao po platnu njegovo rame krvavo.
Gledao je njegov ratnik sad u oči svoga konja koji je jedini živ pored njega ostao, a iz tih konjskih očiju, sipala je odozgo na njega i po njemu neka nada, kao da ga njegov konj ponovo nosi na ledjima, kao što su uvijek bili, da su i sada samo njih dva ostali, jedno uz drugo, zajedno.
Bilo je to u njegovim rukama, ali nije znao šta sa tim da uradi. Želio je samo, i strepilo je nešto u njegovom srcu od toga, da taj konj koji stoji uspravno na tom bojnom polju koje se odvijalo samo u njegovim mislima, u njegovoj glavi, da tog konja ne pogodi neka strijela, da konja ni od kog i ništa ne rani. Bojao se i osjećao strah što je konj toliko visok i toliko uspravan na tom bojištu. Iz tog straha u njemu, izradjalo se jedno očekivanje, nadanje, omedjeno i ograničeno kopljama, strijelama i onim silnim zveketom oružja koji je trebao da dovrši ishod te bitke i da sabere pobjedu na svojim krvavim oštricama mača.
Tako je na rečenicu pala tačka koja je više ličila na liniju nego na kraj. Mogao je ono što je htio, ali nije bio siguran šta je to što je trebalo. Zavisilo je to od sila koje su bile moćnije od njega. Osluškivao je i pokušavao da dokuči u sebi to nepredvidivo i ostao je uz svog ratnika ispod njegovog konja da krvav leži na zemlji.
U sobi je vladala tišina, nijema ali pogodna da se u njoj izgovori bilo koja i kakva riječ. Ormari su stajali tihi i dobroćudni kao konji izginulih ratnika. Ustao je od stola, polako istezao svoja koljena, uspravljao se sve više i više i činilo se da će svojom raštrkljanom kosom na glavi doseći do samog stropa sobe. Uspravljao se i uspravljao tako i spuštao svoje ruke niz tijelo, opuštao se i prepuštao tim silama koje su ga vodile i koje su trebale da mu daju znak kako će dalje.
Pisao je cijelo popodne i ispisao nekih šest-sedam stranica, osjećao je u ustima miris dima cigareta popušenih i gorko mu je u grlu bilo od toga što ne zna da li će tako ranjen ostati da leži i umre na zemlji ili će svom ratniku dati snagu da preživi. Trebalo mu je nešto da se otrgne od svega, da se izuzme iz sadržaja koji ga je vraćao za sto i da živi sam zaseban bar koji trenutak. Misli u njegovoj glavi išle su dalje, vidio je nove dogadjaje na svom bojnom polju i odupirao se grčevito tome govoreći u sebi: „Ne valja, ne valja“. Poželio je, u sebi, nešto što bi ga razdvojilo od tog sadržaja, njega, njegovo tijelo od njegovih misli, od tog bojnog polja. Poželio je i mislio da bi to mogla da bude jedna jabuka i trebalo je sada da uzme jednu jabuku i da se osvježi, da promijeni ukus u svojim ustima. Izašao je iz sobe u papučama tiho kao mačka, a za njim zatalasao se u zraku ogroman talas dima. Pošao je nečujno u trpezariju i tamo našao je na stolu šest-sedam jabuka, kao šest-sedam njegovih ispisanih stranica danas popodne. Pretražio je po tim jabukama dobro očima, kao da traži one ranjenike po svom bojnom polju, izabrao najmanju jabuku i uzeo je, misleći, možda još neko sada u ovom trenu želi jabuku, možda mu ova mala ne bi bila dovoljna, pa neka mu ostanu ove druge. Vratio se sa jabukom u svoju sobu. U njoj je još trajao rat, zvečalo je oružje, padali su junaci na bojnom polju. Moj otac je ponovo sjeo za sto i spustio jabuku ispred sebe na papir po kojem je pisao, uz olovku. Njegove ruke postajale su ženske ruke, zapravo pretvarale su se u neke prelijepe, bijele, nježne i blagorodne ženske ruke, koje su spuštale tu jabuku na njegov sto. Zastao je u čudu i pokušavao, pored tog zveketa oružja da pogleda sam u sebe i da iz sebe pomjeri i potraži svoje ruke, ali svaki put ugledao bi ruke žene koja iz njega samog tu jabuku stavlja ispred njega, za njega i da joj je tu jabuku njemu da je da. Te ruke bile su nježne, od one nježnosti sa kojom bi muškarac svoju dragu zagrlio, te ruke bile su bijele tako sa čijom čistoćom on bi umio da napiše kraj svoje priče, te ruke bile su tople, toliko koliko i sjećanje od kojeg živimo. Te ruke bile su ruke majke njegove koja je za njim žudila i nije stigla da izmiluje svoja dva sina. Trgnuo se i pogledao, pred njim je ležalo bojno polje, krvavo. Vidio je da se sa njegovog desnog ramena zgrušala krv i po košulji svojoj tamnocrvene pruge krvave boje. Ispred njega na stolu stajala je crvena jabuka, jabuka koju su mu donijele ruke njegove majke koja je umrla od tuge u dvadeset šestoj godini kao udovica.
Otvorio se prozor u sobi sam od sebe i ušao je kroz njega neki vjetar izvanjski koji nikad do tada nije puhao kroz kuću i ostali su sami on i njegov brat, mali kao djeca. Zatekli su se tu u sobi pred njim još nenavikli na život. Gledao je u jabuku ispred sebe koju još nije ni dotakao, kao da su mu one sile svemoguće došapnule da za to nema vremena. Pored njegovog stola stajao je ogroman konj, moćan i snažan. Gledao ga je očima, dugog pogleda, pogleda dužeg od svega što bi on zamislio, takav je taj konjski pogled bio koji je tražio od njega samo jedno, da oživi onog ranjenog ratnika i odlučio je, lako uz pomoć moćnih sila. Podigao je ranjenika na sedlo i uputio ga je tamo daleko, gdje će on umrijeti kao starac od bolesti koja se zove ljudsko iskustvo i umrijeti medju svojima. Ustao je od stola i nije stavio tačku. Možda zbog svog oduševljenja i svoje zanesenosti, ali otvorio je sve prozore na svojoj sobi da udje zrak, bilo kakav i da svojom svježinom oslobodi sve što je mislio to popodne u ovoj sobi.
Moj otac došao je u svojim tihim papučama da sa nama večera. Sjeo je za sto i imali smo oca. Uzeo je kašiku u ruku i rekao nam kao da govori o nečemu najvažnijem što se desilo tog dana: „Oživio sam ga, oživio sam ga i on će umrijeti kao starac“, zatim je prinio kašiku ustima i jeo i mi smo svi jeli i večerali kao poslije izvršene molitve. Kao da su se te sile svemoguće protkale i ovdje iznad naše večere. Nismo ni od čega i ni od koga osjećali strah. Pogledavali smo povremeno u oca koji je između dva zalogaja tu i tamo progovarao: „Da, da“ dok nam je majka sipala još hrane, a onda bi otac izgovorio nešto što bi nas ponovo zgranulo: „Oživio sam ga…“. I sile svemoguće donjihale bi konja u našu trpezariju, ogromnog, velikog, začuđujućeg sa konjanikom u oklopu na njemu. U sred tog čuda moj otac bi upitao je li ko žedan, hoće li neko da mu on vode donese da pije, i svi smo rekli da smo svi žedni i on bi ustao i donio pun bokal svježe vode kao da će da napoji tom vodom one ratnike sa svog bojnog polja i iz nekog svog zadovoljstva počeo bi da pjevuši neku pjesmu, i sve te njegove pjesme pjevušili smo i mi u sebi i znali ih napamet.
Ujutro, ona ista mala, najmanja jabuka, izabrana, stajala je na njegovom stolu dok je on pisao oko nje i ispod nje. I bio je u kući neki čudesan, neki trajan mir kojem je doprinijela jabuka na stolu moga oca.
