Redakcija VANJA RAKONJAC MEDIJSKI SIMBOL BIJELOG POLJA
Piše: Božidar Proročić
Postoje oni skromni, tihi, poslenici medija koji otvore vrata mnogima. Pripremajući priloge, pišući reportaže, snimajući okom kamere antologijeske ličnosti Crne Gore. Jedan od takvih poslenika medija i kulture koji je uvjek pisao, snimao i govorio o drugima je i Vanja Rakonjac. Njen blagi osmjeh, harizmatičnost ličnosti autentična dikcija svrstavaju je u sam vrh (stare škole) novinarsta. Danas kada u mnogim elektonskim i štampanim medijima, rade mladi novinari, koji treba da se ugledaju na novinare poput Vanje Rakonjac. Ona nije samo poslenik medija ona je vješti inspirator prema svakom sagovorniku. Niko na tako specifičan način ne može da predstavi svog sagovornika kao što to radi Vanja Rakonjac. Ona je svoj častan poziv nastavila u duhu doajena Bjelopoljskog novinarstva a to su: Murat Ćorović, Radomir Perišić, Željko Madžgalj, Milovan Novović, Sead Sadiković. Odavno je Vanja Rakonjac zaslužila da u jednom intervju otkrije makar dio sebe i svoje ličnosti ovaj put to otkrivamo na najljepši način onim što novinari najviše vole a to je pisana riječ.
Poštovana gospođo Rakonjac kako ste zavoljeli novinarski poziv?
VANJA RAKONJAC: Sa ljepotom i izazovima koje sa sobom donosi novinarski posao upoznala sam se nakon završene Gimnazije u Bijelom Polju. Smisao za pisanje i lijep govor bili su preporuka sada već daleke 1989 godine da se, kao devetnaestogodišnjakinja, pridružim ekipi mladih entuzijasta koji su počinjali rad u tadašnjemeksperimentalnom programu Radija Bijelo Polje. U početku honorarni saradnik, a kasnije i novinarka – voditeljka sa stalnim zaposlenjem ,,zanat sam pekla” kod tada najuglednijih novinara Radija Crne Gore koji su godinu obučavali novinarski tim prvog radija na sjeveru naše države.
Radio Bijelo Polje bio je vaš prvi medij kakvo je to bilo iskustvo za vas?
VANJA RAKONJAC: Kako je Radio Bijelo Polje nakon eksperimentalnog programa razvijao svoju programsku šemu i prerastao u izuzetno kvalitetan medij sa ogromnim brojem slušalaca, tako sam sa svojim kolegama unapređivala svoja novinarsko – voditeljska znanja, sticala nova iskustva. Kroz 12. godina rada u tom mediju izvještavala sam sa brojnih događaja, napravila na stotine intervjua, priloga, reportaža sa ,,običnim” ljudima ali i najpoznatijim imenima iz tog vremena iz svijeta kulture, sporta, muzike sa prostora bivše Jugoslavije. Bile su to najplodnije godine za kreativce bjelopoljskog radija, među kojima sam bila i ja.
Bili ste mladi puni elana i energije odlučili ste se za novi izazov stepenicu više u novinarstvu Javni servis RTCG recite nam nešto o tome?
VANJA RAKONJAC: Nemiran duh i želja za sticanjem novih znanja, neumorno traganje za novim izazovima i nadgradnju novinarskog posla odveli su me prije 17. godina na novu adresu: RTCG. Kada sam u Javni servis primljena kao novinarka – dopisnica susrela sam se sa novim izazovom. Radijski studio i mikrofon, nekadašnji ,,reporteri” u rukama, zamijenjeni su radom iza kamere, na terenu, izvještavanjima iz svih gradova sjeverne regije. Timski rad u dopisništvu RTCG u Bijelom Polju, upoznavanje sa televizijskim novinarstvom, istraživanjima, bio je i još uvijek jeste dinamičan i uzbudjiv posao. Oblikovanje informacija i pisanje tekstova, odabir snimljenog materijala, finalizacija priloga koji će se nakon montaže emitovati u Informativnom, Jutarnjem ili programu za kulturu govore o procesu mog rada u kojem veliku ulogu imaju kolege: snimatelj Alija Bahović i montažerka Snežana Grandov. Godine zajedničkog rada naučile su nas da svako u svom poslu bude na visini zadatka.
Šta smatrate važnim i bitnim u profesiji novinara, kada smo svejsni da i u toj branši ima puno amaterizma i neprofesionalizma?
VANJA RAKONJAC: Ono što u svojoj (novinarskoj) profesiji smatram važnim jeste oblikovanje informacije, njenavjerodostojnost i iznad svega visok stepen odgovornosti i objektivnosti. Akcenat jei na lijepom govoru, dikciji, a tome sam posvećena još od djetinjstva. Školskesekcije, recitatorski, dramski i čitalački klubovi u kojima sam kroz osnovnu isrednju školu upoznavala književnost i lijepu riječ, dali su rezultate. Za to su,svakako, zaslužni i moji roditelji, otac Mile a posebno majka Olgica koja je odnajranijeg djetinjstva mom bratu Jovu i meni prenosila ljubav prema čitanju i pisanju.
Vaša lijepa dikcija i ljubav prema poeziji su upotpunili vaš poziv ali profesionalizam?
VANJA RAKONJAC: Taj talenat sam u mladosti usmjeravala prema poeziji koju sam pisala za svoju dušu, a neki od mojih stihova našli su se na muzičkim albumima domaćih izvođača pop – rock muzike. Spoj talenta, radoznalosti i velikog rada rezultat su mog današnjeg profesionalnog angažmana u Televiziji Crne Gore koji zahtijeva svakodnevnu potragu za novim temama i kreativnost. Po prirodi sam veliki radoholičar i entuzijasta, tako daposao bez radnog vremena, slobodnih prazničnih dana i vikenda, na terenu širomnašeg lijepog sjevera doživljavam kao privilegiju.
Vaši brojni prilozi, teme, i reportaže vezane su za ljudske prirode, sudbine i intresantne priče ko su bili sve vaši sagovornici?
VANJA RAKONJAC: Susreti sa ljudima različitih profesija, mnogo sopstvenih ideja za priče o gotovo zaboravljenim zanatima, majstorima, odlučnost da pronađem interesantne priče i pritom prenesem socio –političku svakodnevnicu u formi prilagođenoj Informativnom programu, ispunjavasvaku profesionalnu stranu moje ličnosti. Sjever Crne Gore je neiscrpan izvortema, naročito onih životnih koji najviše i interesuju gledaoce Javnog servisa. Ljudske priče za mene su najinspirativnije i najčešće sam u potrazi za takvimtemama. U vrtlogu dnevno – političkih događaja, te priče sa neobičnim ilimarljivim ljudima, o njihovim socijalnim problemima ili velikim talentimapronalaze svoj put do gledalaca. U želji da otkrijem i dočaram kompletnu slikuupijam svaku riječ sagovornika i radim prilog sa velikim osjećajem i oprezom da sene pređe granica dobrog ukusa.Možda će zvučati kao kliše, ali svoj posao gotovo tri decenije radim sa velikimžarom. I neprestano učim. Veoma sam samokritična i kad zaokružim jedan proces uvijek kažem da može bolje. Nekada i pogriješim, naravno, ali se trudim da propust svedem na minimum. Biti novinar – dopisnik nije lako jer pratite gotovo svaku oblast. Morate da budete u svakoj situaciji na visini zadatka, da na vrijeme redakciji pošaljete prilog.
Porodica i profesionalizam sve ima svoje draži kako ste uspjeli da spojite ljubav i karijeru?
VANJA RAKONJAC: Pozitivna strana ovog posla jesu brojna poznanstva, susreti sa ljudima. Novinarsko izvještavanje dopisnika traži posvećenost, brzu reakciju i ograničeno slobodno vrijeme. No, u ovom poslu sam naučila da se organizujem i uskladim posao i svoj privatni život. U porodici u kojoj je suprug Nebojša snimatelj, sin Filip novinar a ćerka Djina marketing – menadžer ima međusobnog razumijevanja idopunjavanja, vremena za čitanje, druženje, povremena putovanja ali i zaostvarivanje novog cilja: da fakultetsko obrazovanje započeto u mladostiokončam. Zagovornik sam cjeloživotnog učenja i privodim kraju studije na Visokoj školi za komunikacije u Beogradu. Želja da se uči i napreduje u poslu i životupoptiskuje napor koji ulažem u svoju profesiju u kojoj ni jedan dan nije isti, u kojoj povezujete ljude i događaje i zadovoljstvo jer volite posao koji ste odabrali.
Za sami kraj razgovora recte nam kakva je Vanja Rakonjac privatno?
VANJA RAKONJAC: Kada se tome doda i porodična harmonija, onda mogu reći da mi je život do sada dao više od očekivanog. Vaspitavana sam i odgajana u porodici u kojoj su se njegovale i poštovale istinske ljudske vrijednosti, ljubav, skromnost i poštovanje.
Trudila sam se da tako usmjeravam i svoju djecu, sada već odraslog mladića i djevojku. Gradim iskren odnos kako sa svojim bližnjima, tako i sa prijateljima, a nemam ih mnogo i na to sam ponosna. To su prijateljstva koja se njeguju još iz rane mladosti. Odoljeli smo raznim iskušenjima, zajedno prevazilazili podjele i za vrijeme sumornih 90 – ih godina ostali jedni uz druge dijeleći i dobro i zlo.
Odanost i privrženost je obostrana. Zato je moj dom mjesto susreta i druženja, razgovora i smijeha. I to je najljepša duhovna hrana. Volim da ugostim ljude, oni koji me znaju reći će da sam dobra domaćica. Kuvanje je moja strast, nikako obaveza. Uživam u pripremanju jela jer i to traži ljubav i talenat. U šali često kažem da bih, da nisam novinarka, bila kuvarica. Njegujem pozitivan duh, smatram da je optimizam neohodan da se prevaziđu životna iskušenja. Svaki slobodan trenutak koristim da se opustim od stresnog posla i obaveza, nekada uz gledanje filmova, čitanje, najčešće je to odlazak u prirodu u kojoj pored čistog vazduha nalazim i spokoj.
