Redakcija Slobodan-Zoran Obradović
Cilj portala Konkursi regiona je poboljšanje komunikacije u regionu i unutar samih oblasti koje spadaju u domen kulture
i koji objavljuje konkurse iz oblasti kulture i umjetnosti? Da li posjećujete KR i da li zapravo učestvujete na književnim konkursima?
Naravno da sam posjetilac Vašega portala, koji slobodno mogu reći, u punom smislu riječi doprinosi cilju koji Vi navodite da je primarni u Vašem radu – poboljšanje komunikacije u regionu, ja bih dodao kroz upoznavanje i približavanje u onoj možda osnovnoj dimenziji koja je potrebna za saradnju među narodima, a to je upoznavanje kulturnog blaga i savremenog stvaralaštva ili bolje reći duha jednoga vremena na određenom prostoru, i mislim da imate značajan doprinos svojim radom u tome.
Družiti se znači predstaviti sebe drugima u pravom svjetlu, tako i doživljavam konkurse, posebno ove regionalne, naravno prilazeći njima onako malo i sa blagom rezervom u smislu organizacija i samog izbora… Tu prije svega mislim da nekako više povjerenja, mada kažem opet uslovno, ulivaju književni konkursi pod šiframa (za neobjavljene autorske radove). Učestvovao sam u ovoj godini na nekoliko konkursa koje sam upravo pronašao na vašem sajtu, ušao sam u nekoliko zbornika, a na jednom sam čak i nosilac plakete za osvojeno 3. mjesto u kategoriji ljubavne poezije (Olovko, ne ćuti – Barajevo).
U šestom broju književnog časopisa ”Avlija” biće objavljena Vaša proza i poezija. S obzirom da ste odrasli i školovali se u dvije male kasabe ispod Prokletija: Gusinju i Plavu, šta za Vas znači avlija? Na šta vas asocira ova imenica?
Avlija!? Avlija me asocira na mnogo toga… Na kuću prije svega, na druženje, na odlaske i na povratke, na prve ljubavi, na vremena prošla i ono najljepše u njima, na djetinjstvo, na drugove. Avlija je neki “svoj“ svijet, samo naš, omeđen kapijom, ali i onaj svijet u kojem dočekujemo naše najdraže, da podijelimo sa njima radosti i tuge. One su sastavni dio susretanja i ispraćanja. Avlija i prva moja reakcija na izgovorenu riječ avlija je osmijeh, a sledeća sjeta…
Kakvi su bili Vaši počeci u književnom stvaralaštvu: koga ste voljeli da čitate, da li ste imali uzora? Otkad pišete poeziju? Da li sjećate prvih stihova?
Čitao sam uglavnom sve. Jedan naš pjesnik kaza da je „Nomadskom glađu proklet“, ja sam bio proklet čitalačkom glađu… Volio sam i dan danas volim miris knjige. Nijesam bio od onih koji se pronalaze i vole samo jednog autora ili samo jedan pravac, tražio sam, čitao, bolje reći putovao kroz vremena družeći se raznim autorima i slušajući šta nam poručju. Nijesam imao nikada nikakve uzore, u bilo kom smislu, tome prilazim na drugi način. Čovjek treba da pravi svoju skalu vrijednosti i da se takmiči sa sobom, ali da mu standardi budu najveće ljudske vrline ili principi, i to ne deklarativno i na riječima nego kroz ono šta činimo. To sam u par eseja u mojoj prvoj knjizi Korak po korak san po san i pokušao da objasnim, ta moja poimanja života i onoga kakvi treba da budemo. Religija bi rekla težnja ka oboženju čovjeka, a ja bih to onako pjesnički rekao sačuvati dječije srce na putu dok postajemo mudriji, jer život nije ništa drugo do naš razvoj od djeteta ka zrelom čovjeku.
Pjesnika se sjećam još iz osnovne škole od Čika Jove Zmaja, koga sam doživljavao kao našeg ČIKU, pa do Mike Antića, Vita Nikolića, Alekse Šantića, Jesenjina, Ljermontova, Nerude, Lorke, Poa i mnogih drugih. Kad je poezija u pitanju tu imam specifičan pristup stvarima. Poezija traži dušu, u pjesmi se dušom pronalaze onaj koji piše i onaj koji čita.
Vi se završili Ekonomski fakultet u Podgorici. Zašto nijeste upisali književnost? Danas kao književnik i ekonomista
recite nam da li je u ovom vaktu trke za novcem i borbe za golu egzistenciju isplativo pisati poeziju, pogotovo za djecu?
Da, završio sam Ekonomski fakultet. Izbor profesije je nekako za mene bio stvar slučaja ili sklop nekih okolnosti koje je prije svega opredjeljivala naša mladost, i mislim da je tako u većini slučajeva i kod drugih. Sa 17 godina sam maturirao, bio sam lučonoša ili vukovac kako su tad govorili, i u osnovnoj školi i u gimnaziji i sva vrata preda mnom su bila otvorena, jer sam podjednako dobar bio i u prirodnim i u društvenim naukama. Neskromno možda zvuči ali smijem javno da kažem bio sam odličan, tako da taj izbor je bio iz mnogo razloga prirodan, tad kroz moje oči dječaka – mladića, mada su možda moji profesori očekavli da budem u budućnosti i njihov kolega, posebno kad se uzme u obzir da su mi roditelji bili prosvjetni radnici. To mi je bio kontra motiv, jer znam koliko su truda ulagali u svoj rad, koliko su voljeli tu svetu profesiju, a sa druge strane bili su podstanari.
Kod Vašeg pitanja o isplativosti pisanja poezije za djecu ja ću vam reći da za mene jeste „isplativa“, jer šta znači isplativost pisanja poezije za djecu? To je OSMIJEH, malog čitaoca razdragani smijeh kad u pjesmi nađe nešto što mu se svidi. Djeca su najzahvalnija publika, kod njih nema sustezanja i maski, oni se raduju ili tuguju sa vama iskreno, a ako im se ne svidi i tu ste načisto, znate realno ne čekajući profesionalne kritičare da li jeste ili nijeste napisali kvalitetno. Utisci mališana i njihovih roditelja, kada je u pitanju moja knjiga, koju sam napisao u desetak dana u nekom stanju da ga nazovemo transa, su fenomenalni i knjigu su mi ilustrovali dječaci, unutra je to uradio dvanaestogodišnji dječak Kaj, i to tako što je pročitao pjesme, a onda radio ilustracije. Mogu reći da se isplati pisati za djecu – sa jedne strane, ali… uvijek ima ono ali… recimo ja nijesam mogao da ostvarim svoju želju da u školi u kojoj je moj otac radio do penzije, i u kojoj su moja djeca bili đaci, a još jedan je još uvijek đak, i pored činjenice da su to i nastavnici željeli da u školi održimo jedan čas i da čitam moju poeziju, da u vrijeme kad svi nešto prodaju, ja poklonim dio tiraža učenicima. Jednostavno rečeno, to nije išlo, jer nije dozvolio nadležni organ, uz za mene neshvatljivo i neprihvatljivo objašnjenje da škola nije mjesto za predstavljanje knjige. A mojim pjesmama se u inostranstvu (kako danas zovemo zemlje ex YU) otvaraju neke priredbe i klinci i klinceze ih sami uče i predlažu svojim učiteljima ili nastavnicima kao izbor za te manifestacije. Nijesam mogao kraće da odgovorim na ovo pitanje.
Objavili ste knjigu poezije i proze ‘’Korak po korak san po san’’ i knjigu poezije za djecu
‘’Rasteš kao da te za uši vuku’’. Koliko je danas teško pronaći izdavača u Crnoj Gori?
Izuzetno je teško. Shvatio sam to više iz iskustva drugih nego svog, jer nijesam od onih koji umije da zamole ili traže nešto za sebe. Ja sam od onih koji će da pokušaju i da to realizuju sami, tako da sam na kraju za dvije godine ovog mog hoda tim stazama, sa mojom porodicom stvorio i “izdavačku“ kuću koja je za nekih 6 mjeseci objavila šest knjiga mojih kolega.
Ove godine ste izdali i jedan vrijedan i interesantan zbornik poezije 36 autora ‘’Stihom govorim’’. Interesantno je na koji ste način povezali brojne pjesnike sa prostora bivše nam zajedničke domovine i dijaspore ili kako se to u Srbiji sve češće govori ,,rasejanja’’. Rat i ekonomska kriza su mnoge rasijali ili rasejali od Novog Zelanda pa do Amerike. Okupili ste se na facebook grupi? Kako je to druženje počelo?
Ljudi su drušetvena bića i uvijek su imali neka mjesta na kojim su se sretali sa drugim ljudima. Savremeno doba je iznjedrilo i društvenu mrežu facebook. Tu sam bio član mnogih pjesničkih grupa. Vidio sam da ljudi provode dosta vremena na facebook-u i da žele kroz druženje da predstave sebe i svoju kreativnu stranu. Internet je sažeo prostor, učinio ga manjim, jer informacija bukvalno u trenu putuje s kraja na kraj planete. Elektronsko doba i elektronski mediji donose i nova pravila u ponašanju savremenih generacija. Imamo jedan fenomen da je za omladinu nešto gotovo i da ne postoji ukoliko nije objavljeno na facebook-u, ali sa druge strane to objavljeno na facebook-u nema onaj miris o kome sam pričao u prvom odgovoru, onaj osjećaj kad držite knjigu u rukama. Formirao sam grupu pod nazivom ,,Veliki i mali’’ (http://www.facebook.com/groups/264782973563756/), da u njoj okupimo kreativne ljude bez obzira na uzrast, rasu, klasu, vjersko i druga opredjeljenja, situacije i statuse… dakle dobre i čoveku naklonjene male i velike koje zanima jedino – kakvo je srce u grudima. I ta grupa je počela da funkcioniše na jedan predivan način, da ljudi imaju potrebu da uđu u grupu kad god mogu i vide šta to novo objavljuju prijatelji. Promijenio sam princip i potrebu da se piše i objavljuje da bi vas drugi čitali, već da i čitamo šta drugi pišu. Pokazalo se da je to ono što fali, tako da imamo sjajno druženje. Iz želje da tom druženju dam drugu, možde djeluje prepotentno, ali trajniju, maltene vječnu dimenziju, predložio sam da uredimo zajedničku knjigu, na kojoj bi se članovi moje porodice i ja volonterski angažovali oko pripreme za štampu, dizajna, organizacije distribucije, a da autori kao iz grupe finansiramo troškove i kasnije svako u svom kraju predstavi knjigu. U knjizi su se našli ljudi iz 13 država, i svojom pozitivnom energijom i ljubavlju stali iza toga, tako da smo dobili jednu sjajnu knjigu koja je otišla na 800 adresa širom zemljinog šara. Formiran je redakcijski odbor sastavljen od književnika koji je izvršio odabir pjesama kod svakog od autora. Imali smo tri izuzetne promocije u Novom Sadu, Beogradu i ovdje u Bijelom Polju, mnogo radijskih emisija i pisanja u novinama. Dakle, uradili smo to da se ponovo na ex Yu prostorima zajedno nađu čovjekoljupci koji su snažno stihom progovorili na svojim maternjim jezicima. Tako da se, recimo, opet u Crnoj Gori čuje ona melodičnost makedonskog jezika izražena kroz predivne stihove autora koji su nam bili gosti.
Da se sada vratimo na Vaše individualno stvaralaštvo. Objavili ste ove godine zbirku pjesama i kratkih priča pod naslovom ’’Neprilagođen’’. Otkud taj naslov stihozbirci? Da li pjesnici uopšte i jesu pjesnici ako se prilagođavaju svakim i svakakvim vremenima i ljudima?
Ima ih i prilagođenih. Prilagode se zarad opstanka, potrguju nekom privilegijom i slično. Moj naslov Neprilagođen ne odnosi se na pjesnike nego na čovjeka generalno, to je moj otpor vremenu koje bi da nas prilagodi, da uguši naše individualnosti, našu slobodu i pravo da budemo ono što jesmo. Ali, kada se ljudi prilagode ja nikada ne krivim spoljni faktor, ono van čovjeka. Osvajanje sopstvene slobode je najača i najteža čovjekova borba… Jer konačan cilj života je upravo ta sloboda. Mnogo toga čovjek mora da pobijedi u sebi da bi bio slobodan, i mnogi od nas nikada ne dožive tu slobodu u pravom smilu te riječi, doživimo iluziju slobode i mi mislimo da jesmo, a nijesmo bili slobodni. Neprilagođen – licemjerju, dvojnom moralu, politici, otuđenju, mržnji u ime ljubavi i mnogo toga i mnogo čemu. Kad tako čovjek postavi i posmatra sam pred sobom i sam sa sobom pitanja ove sadržine znaće koliko je slobodan ili pošten prema sebi.
Da li ste poslije te zbirke pisali nove stihove i da li možemo očekivati novu zbirku proze i poezije?
Da, imam novu zbirku koja čeka na štampu, kompletno sređena u elektronskoj formi. Knjiga poezije Tražim te, iz koje je nekoliko pjesama našlo mjesto u zbornicima širom regiona gdje sam sa njima učestvovao po konkursima. Riječ je o stihozbirci sastavljenoj iz tri ciklusa od kojeg jedan čine soneti, tako da sam se oprobao i u ovoj književnoj formi.
Šta mislite o mladim pjesnicima u Bijelom Polju, Crnoj Gori i šire i šta mislite kakva je njihova budućnost danas kada se pisana riječ malo ili nimalo pomaže od ministarstava kulture, kada se malo kupuju knjige a još manje čitaju i kada se sve više objavljuje na književnim portalima?
Za ljude koji pišu, ovo je teško vrijeme. Evo vam jedan primjer: Kod promovisanja zajedničke knjige obratio sam se za pomoć Ministarstvu kulture Crne Gore, jer ovom promocijom mi smo regionu trebali da predstavimo i sebe kao domaćina i moj grad i državu u kojoj živim, a dobio sam odgovor koji pomalo djeluje smiješno, jer kažu da sam kao izdavač dužan da to sam organizujem, pa mi se nametnuo utisak da sam čak i dobro prošao i da nijesam morao da im nešto i doplatim. No, ja vjerujem u mlade ljude, posebno u nadahnute mlade ljude, kojih srećom imamo na našim prostorima, a vjerujem da, kako naši stari kažu: “Bog daje mahove pregaocima“, zato sam siguran da ljudi koji sanjaju i ostvare svoje snove, i zato i želim da mnogo tih naših dječaka i djevojčica sanja što više kako bi ovaj prostor učinili boljim i ljepšim.
Ove godine je tu i tamo obiljelježena 80-togodišnjica rođenja Mike Antića, a poneko se sjetio i 10-togodišnjice od odlaska Dragana Radulovića. Šta za Vas znači njihova poezija?
Nabrojali ste pjesnike koji su do svoje smrti bili naši savremenici, a onda prešli u vječnost otišli među zvijezde. Njima bih dodao još jednog autora sa naših prostora, Vita Nikolića. To su tri autora koje često pominjem kad želim da objasnim nekome kakvu poeziju posebno volim da čitam. I još nešto, ja ne znam ni jednu svoju pjesmu napamet, a uvijek citiram ili Miku ili Vita, i mislim da sam Vam ovim rekao moj stav o ovim divnim ljudima čije je stihove pisalo srce, i vjerujem da se vidi moje duboko poštovanje za ono što su uradili za sve nas.
U zborniku poezije ’’Stihom govorim’’ ste napisali: ’’Ovu knjigu posvećujemo ČOVJEKU kao podsjećanje da uvijek treba da bude ČOVJEK, a biti ČOVJEK znači biti bez predrasuda, što predstavlja i prvi korak ka istinskoj slobodi.’’
Govorite o čovjeku i predrasudama. Da li je danas negativna etnička distanca među narodima bivše Jugoslavije veća nego što je bila u ratu i prvim poratnim godinama i šta treba uraditi da se predrasude prema komšijama drugih nacionalnosti iskorijene?
Na momente pomislim ludilo je iza nas, ali nažalost shvatim da smo daleko od toga… Na ovo pitanje ću Vam odgovoriti citatom iz moje Priče o učitelju:
„ Gledam vas kako uludo trošite svoje vrijeme. Imena su vam bitna? Kako ćete nazvati koju stvar ili biće. Sve je to neko jednom nazvao kroz suštinu toga o čemu vi mozgate kako nazvati. Vama su i vaša imena bitna vidim, a da li je bitno šta koje ime nosi u duši koju vam taj neko dade“.
Priča u kojoj učitelj može biti pripadnik bilo koje nacije iz regiona. Mojim pričama pokušavam da ukažem na uzroke zla na našim prostorima.
Pjesnik Dragan Vilić je u recenziji zbornika ‘’Stihom govorim’’ zapisao: ‘’Nek svjetlo pobijedi tamu… Ova knjiga je odraz svih vrijednosti u čovjeku koje nisu mogli da poruše ni ratovi, ni mržnja, ni zlo koje je zadesilo narode na ovim prostorima devedesetih godina. Ona je dokaz da postoji tolerancija među ljudima, dokaz da je suživot moguć… Ova knjiga daje nadu da budućnost postoji, i da su dani zla i ludila prošli, da je vrijeme da se ljudi pokaju, oproste i budu jedinstveni…’’
Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog mira na Balkanu i šta su preduslovi za to?
Ja imam po malo specifičan pogled na sve to. Čovjek kao individua nosi u sebi dobro i zlo, ima u sebi svjetlo i tamu. Čovjek kao individua treba da nastoji da dobro nadvlada u njemu. Kad dobro nadvlada u čovjeku dobro će nadvladati i u ljudskoj vrsti kao cjelini, koja je sad čini mi se na putu da uništi sebe. Na nama je da pokušavamo da to dobro predominira ne samo u nama nego u našim sunarodnicima, posebno je to potrebno da intelektualci imaju tu potrebu.
Mnogo je manipulacija, sa običnim čovjekom i mnogo paradoksa i apsurda koji on prihvata kao normalno stanje. Na Balkanu se mnogo tuđih interesa ukršta, a na žalost naši političari nemaju potrebu da interese balkanskih (sopstvenih) naroda stave ispred ličnih interesa, i u toj trgovini sa nama mnogo toga oni koriste da pokrenu u sopstvenim narodima da bi manipulisali sa njima. Jer ko bolje poznaje svoj narod od njegovog pripadnika. Zato se i naglašavaju stvari koje diraju u ono najdublje i najsvetije čovjeku u njegovo biće i njegovo pripadanje određenom kolektivitetu – nacionalnom, religijskom i potvrđivanju njegovog patriotizma kroz sučeljavanje sa drugim narodima koje na kraju donese svima žrtve, te postane novi izvor dubokih podjela i dugoročnih nerazumijevanja. Nadam se da će nove generacije shvatiti te šablone u suštini i pružiti im jak otpor i jednom za svagda učiniti Balkan manje nesretnim i manje krvavim. Ja sam vjerovao u to i pokušavao sam da toj vjeri dam prilog sopstvenim djelovanjem ali na žalost snaga pojedinca je marginalozovana zbog upornog insistiranja na snazi kolektiviteta.
Mislim da narodi kao i ljudi treba da se bave sobom – svojim prosperitetom. U kućama kod dobrih porodica malo ko će znati da vam kaže šta se radi kod komšija ili posebno da se kaže nešto loše o njima, tako eto taj plastični životni primjer može da bude i odgovor na ovo Vaše pitanje, a da ne bi zazvučao potpuno banalno, znate i šta se dešava u domaćinstvima u kojim ništa nije kako treba – tad i komšije imaju problema.
Šta bi ste za kraj poručili onima koji tek kreću na put pisanja poezije i proze? Ima li više trnja ili ruža na tom putu?
Na ovakvo pitanje kao ovo Vaše, ali u jednom drugom kontekstu postavljeno, ja sam odgovorio tako što sam napisao esej Pričaj mi priču, objavljen u mojoj prvoj knjizi. Objasniću – jedan mlad čovjek me je oduševio konceptom svog romana, koji siguran sam ako napiše obilježiće naš prostor svojim djelom, ali ne želi da ide u to, ja sam mu napisao ovaj esej čije sljedeće rečenice ostavljam kao poruku svim mladim ljudima da pišu:
Pričaj mi priču u ovo vrijeme kada ljudi zakupljeni sobom nemaju želju da pričaju drugima, tako je doduše u svakom vremenu… pričaj mi priču ili mi je ostavi u vremenu zapisanu na hartiji, ja ću je naći – znaću da čovjek nije sam, da su tu ljudi koji žele da prenesu svoju misao drugom, samo ih razdvajaju more, nebo, svemir, ali ih spaja vrijeme u kojem pletu niske svojih godina; sačekuju se ti putnici kroz vrijeme riječju ispričanom, zato pričaj mi priču – želim da je slušam da znaš da je nijesi pričao zalud.
Moja prva pjesma, misao više, posveta na početku moje knjige glasi:
Pjesme
Pjesme su moje moja ishodišta
Da snage imam ja za novi dan
Na putu novom o kom ne znam ništa
Kuda da se krećem pokazô mi san
Dakle pisanje je nešto što je ishodište, nešto što je jače od čovjeka, njegova sudbina rekao bih, i treba prihvatiti to i bez očekivanja da će zbog toga biti drugačiji ili bolji ili gori treba samo koračati i sanjati, podijeliti sebe drugima u želji da svijet bude plemenitije i humanije mjesto. Zato pišite i sretaćemo se u pričama i pjesmama.
Slobodan Zoran Obradović, rođen u Beranama 1962. godine. Osnovnu školu završio u Gusinju, Gimnaziju u Plavu a Ekonomski fakultet u Podgorici 1984. godine.
Objavio je knjige poezije i proze: „Korak po korak san po san“, „Neprilagođen“ i knjigu poezije za djecu „Rasteš kao da te za uši vuku“.Pokrenuo ideju za nastanak, i bio urednik zajedničke knjige 36 autora’‘Stihom govorim“ u kojoj je objavio i svoje pjesme. U pripremi za štampu mu je knjiga poezije ’’Tražim te’’.
Zastupljen je u zbornicima sa književnih konkursa, na kojima je i nagrađivan.
Radovi su mu objavljivani u elektronskim i štampanim medijima i glasilima.
Član je više književnih klubova u zemlji i inostranstvu.
Živi i stvara u Bijelom Polju, Crna Gora.
Prikaz knjiga: http://montenegrina.net/tag/slobodan-zoran-obradovic/ i http://www.facebook.com/pages/Korak-po-korak-San-po-san/108025115951968
