Redakcija Redžep Nurović
PUT DOSUĐENI
Za sjećanje na luksemburški Festival književnosti, 18. marta 2011.
Faizu Softiću
Idem putem dosuđenim, svojim, drugim i ne mogu, te lažu oni što sebe zovu mudracima kad kažu da mogu. I ovaj mi dobro zakrčen, svačim nabacan s obje strane, da mu se nekad ne zna ni odakle je počeo niti kamo vodi, i to od onih što o putevima malo znaju, ili, još, ne mare za njih. Bože, drskosti! Tu počinje i moj konflikt s takvima, a poraz mi je gotovo izvjestan. Moj put je, neka bude za sad tako, put pisca koji se prisjeća dana kad su mi uručili poziv za u prvi razred, te je baš to bio, vjerujem, moj početak, a tih je dana na svoj put kretala i moja nova domovina. I likovao ja, sreća moja, malo ću ja koračati njenim, malo ona mojim putem. Nije loše po katkad biti podruku s državom. Ali, tad sam bio dijete te nijesam znao da se putevi često gube kraće nego što život doseže – nekad se smrse, nekad zavezuju u mrtvi zavezak. Ti koji pripadaju, svejedno, ljudima ili državama. A, najgore je bespuće. Moj se put, sjećam se, zvao životni, ili sam samo u to vjerovao, a moje države put socijalističkog progresa. Ne znam svoju dob kad sam posve razumio ove riječi. Naročito od kad sam svojim očima vidio kako nekakvi ljudi pišaju po bronzanom vođi, gordo uzdignutih glava, simbolizirajući tako kraj komunizmu. Računao sam da to i ne treba sasvim saznati, nešto se guta kao neukusan zalogaj, jer čudne novine dolaze od novorođenih autoriteta u koje nije mudro sumnjati, najzad, i najčvršća se uvjerenja rađaju iz zbrke, ili su uvijek dio nje. Nigdje i nikom putevi nijesu isti, ni jednako široki ni jednako dugi, niti izvjesni. A naši su, najprije, kletva i zakletva.
Za vječni put sam čuo u devetoj godini, osjetio to onom količinom tuge kom se rođena sestra isprati, da se više nikad ne vrati. U radničkoj daščari u kojoj je živjela sa mužem i troje djece, u Otočcu, zgrušala joj se krv u venama i, naočigled ljekarima, žile joj pucale kao cijevi u kojima mrzne voda. Šesti dan su je mrtvu dovezli u naše selo, od Otočca kroz Bihać, pa Jajce, Sarajevo, Goražde, Čajniče, Pljevlja, Sjenicu, Novi Pazar. Desile se tad velike poplave, nije se moglo pravo, još manje prečicom, zapisali kasnije na njenom mezaru. A, sa njenog lica, kroz staklo na kovčegu, upamtio sam za vazda njen duplo okamenjen smiješak – jedan skamenila smrt, drugi moj radoznao i tužan pogled.
– Rano preseli, ali je Bog ugleda lijepom prilikom da mrtva prošeta, da se nagleda dunjaluka. Alah najbolje zna – rekao je mula Ibrahim. I nama, njenima, bilo je lakše.
A, ta se godina baš zainatila – i oca mi je ispratila na ahiret. Jednostavno je svanuo ukočen i studen, i majka ga uzalud, tako mrtvog, zvala na doručak. Kad su rekli da se prekinuo nijesam to sasvim razumio – zborili oni, bezbeli, na mom jeziku, ali koji nijesam stigao da sasvim upoznam. Kasnije sam zaključio da mu je smrt uzrokovana teškim poslom – dan ranije odviše dugo je gazio hladnu smonicu i pljevu, kako bi ih sjedinio u ljepljivu masu kojom je htio oblijepiti čatmaru Zuhdovu. U deset sela, okolo, svakom je on, jadnik, tako vatan uredio. Nije mi bilo pravo što ga zovu majstorom – smatrao sam da su majstori gospoda i da nikom, ni sebi, ne lijepe zidove blatom.
– A, šta biste vi da ga je udavila sniježna lavina u Mavrovu, ha? Ovako, kao gospodin, na svom jastuku, blago njemu! – ponovo mula Ibrahimova bila zadnja o našem ocu. I nama, merhumovima, opet bilo lakše. Tako je hodža rekao, na našu sreću, a posumnjali bismo, onako ozlijeđena srca, da se kijamet golem pomalja – dvije grkavice za godinu dana, nije šala! Raspirio je u nama nešto nalik na pomisao da, ako neko umre kao naš otac što je, to i nije grka žalost. Mi vjerovali. Istina, u našoj državi tad se krijući marilo za vjere i vjernike – vjera s državom, rekli državni ljudi, ne može podruku, a ja pred njom rad toga nijesam skidao kapu, kao što je ne skidam ni pred ovom danas što mari za to, ali, ipak, radi sve za što vjera kaže ne čini!
Tako to. Poslije nikad nijesam znao prema čemu ću stati licem, suočen s nepoznatim, zavrćen kao čigra rukom sudbine, a bez očeva prisustva, samo s njegovim blagoslovom koji sam uvijek čekao da me sustigne u trenutku posrtanja. I, čini mi se, bivalo mi je tako – svaka mi je teskoba nudila barem toliko ejama da šmugnem prije nego me posve skoli kakvom mukom.
Bilo je i uživanja, trenutaka sevdaha kad se pilo i pjevalo, strastnih, slatkih i lijepih ljubavi, koje sam sebi nameštao, ili su se dešavale neočekivano. I nikad nijesam bio halovan za ženama, plah u ljubavi, činilo mi se da je prava ljubav kao poplava koja se razlije iz brda u brdo – važno je da je velika, a ne mora biti plahovita. Sve što je plahovito prijeti unutrašnjom sklonošću da razara, ponekad i sebe.
Bio sam jednom u vozu iz Beograda. Toliko proputovao da mi bješe tijelo osjetilo drvenu klupu ispod, i to nekako uzbuđujuće bridaše. Putnici naspram, a i oni na mojoj klupi, klatili su se u nekom simpatičnom ritmu, po zakonu fizike, blago se tarući ramenom o rame. Osim mene niko ne bješe mlad, pa me ne zanimaše o čemu pričahu. Kroz hodnik je neko prošao s upaljenim tranzistorom i pjevačica je jedva stigla da otpjeva, a da je razumijemo: “Jovane, Jovo, sine jedini, zašto se ne ženiš…” Onda putnik sa crnim šeširom, koji često nadizaše flašu, jednostavno dreknu: “…da majka višeee ne briiineeee?” Gospođa do njega je poklopila uho šakom.
Konačno je ušla i mlada žena. Pogledala nas je sviju ljubopitno, a i mi nju. Pohitao sam da joj napravim mjesto do mene, ona je primijetila to pa, pošto je smjestila pedantno koferče na polici iznad, kao klin se uglavila među mene i žene koja je držala šaku na uhu. Osjetio sam njenu oblinu boka, a svileno haljinče, nekako sipljivo, učinilo mi se, jače je uspostavljalo uzbuđujući kontakt, nego da ga nije bilo. Uz blag osmijeh, pogledala me je još jednom. I opet se s hodnika čule riječi pjesme: ”…a želja se veća stvara.”
“Hoki” – rekao sam.
“Hoki” – rekla je.
Kad je neko ugasio svjetlo u kupeu, samo je s hodnika padala četvrtasta zraka na susjedni zid, preskačući sve nas. Namješteni, koliko je kom bilo moguće, putnici su drijemali, a čovjek koji je nadizao flašu uveliko je hrkao. I to je djelovalo nervozno. Mlada žena se samo protegla, te joj kratka suknjica došla još kraća.
Disao sam kako dišu ljudi koji spavaju, a bio sam budniji nego ikad, i kao nehotke šaka mi je cijelom svojom veličinom pala na butinu mladoj ženi. Osjetio sam samo sitan drhtaj ispod prstiju i svoju krv koja mi je hučno nadirala u glavu. Kad je mlada žena prebacila preko krila i moje ruke svoj kao pahulja lagan džemperčić, to je značilo njenu saglasnost da mogu pokucati i na rajska vrata, koja su bila tu nadomak. I šaka mi je skliznula među njene butane.
Na narednoj stanici žena je ustala, uzela svoj koferčić i s vrata, uz smiješak, zatreperila mi prstima u znak pozdrava, kako treperi morski mekušac. Zatreperio sam i ja prstima svoje šake koja je, do malo prije, bila među njene butane.
I, šta još? Imao sam djetinjstvo, pa mladost, ostala mi još starost, da pišem ovu priču, možda i još koju, a ako neku ne budem stigao završiti reći ću nezahvalno da mi se život nije završio, nego da se prekinuo.
Takvi smo.
Redžep Nurović rođen je 15. jula 1945. u Lukarima kod Novog Pazara. Školovao se u Novom Pazaru i Prištini.
Od 1997. godine počeo se baviti knjževnošću. Do sada je objavio četiri knjige proze i poezije. Knjiga kratkih priča KAMEN prevedena mu je na slovenski jezik, pa objavljena u Ljubljani. Neke priče, iz iste knjige, prevedene su na francuski jezik (GLAD – LA FAIM).
Nurović je objavljivao u svim značajnijim časopisima za književnost širom bivše Jugoslavije, najviše u ALMANAHU, promovisao svoje stvaralaštvo u više gradova Srbije, Crne Gore, Makedonije, Slovenije i Kosova.
Učestvovao je na mnogim manifestacijama kulture, od kojih treba istaći učešće na međunarodnom Festivalu migracija, kultura i građana u Luksemburgu 18. 19. i 20. marta 2011, te dvije promocije u Cankarjevom domu u Ljubljani.
Zastupljen je u svim antologijama i izbornima bošnjačke književnosti u zadnjih deset godina, takođe u nastavnom predmetu Bosanski jezik u Srbiji i na Kosovu. Zatim u Wikipediji u kategorijama PISCI i BOŠNJAČKI PISCI, kao i u elektronskoj biblioteci Univerziteta Mičigen, u saveznoj državi Mičigen, SAD. (“ŠTA BI MI OSTALO? Autor: Nurović Redžep, Language: Croatian, Place of Publication: Serbia and Montenegro 1997. Original format: Book, Original Location: University of Micshigan”).
U svim esejima o njegovom stvaralaštvu ističe se da je Nurović pravi majstor kratke pripovjedne forme (autori: dr Milutin Đuričković, Milika Pavlović, Šemso Agović, Drago Cingel, Alija Džogović, dr Redžep Škrijelj i drugi).
Nagrađivan je za rad u kulturi. Živi i piše u rodnom mjestu.
