Sait Š. Šabotić: Bilješka o Mekićima

Geneaološka istraživanja pojedinih bratstava sa područja Crne Gore su bila i ostala vrlo interesantna tema kako za brojne etnologe, lingviste, kvaziistoričare, sociologe, tako i za istoričare i pripadnike drugih nauka, koji su pokušavali da odgonetnu prisutne dileme vezane za porijeklo i starinu porodica koje su proučavali. Svakako da je pojedinima od njih pošlo za rukom da dio skrivanog blaga otrgnu ispod vela zaborava, ali je bilo i onih slučajeva čijim pisanjem i bilježenjem je nanijeta nepopravljiva šteta upravo onima o kojima se pisalo. U dosadašnjim proučavanjima poznatih i uglednih bošnjačko-muslimanskih bratstava uglavnom su se koristila narodna predanja, kazivanja i svjedočenja starijih ljudi, a vrlo malo istorijski izvori.  No, i u slučajevima kada su oni korišćeni, javljala su se određena ograničenja, koja su u prvom redu vezana za problem pojavljivanja prezimena u onom obliku u kome ih danas susrijećemo, odnosno pojavu pojedinaca u istorijskim izvorima samo sa ličnim imenom i imenom oca.[1] Drugi problem je vezan za većinsko antroponimno (patronimično ili matronimično) porijeklo prezimena, što podrazumijeva da su se pojedina bratstva, iako istog prezimena, mogla pojaviti na različitim mjestima u isto vrijeme ili na istom mjestu u različitom vremenu. Takođe, kroz minulo vrijeme se dešavalo da su pojedinci samoinicijativno mijenjali svoj imenski ili prezimenski identitet i na taj način zatirali tragove o svom ranijem djelovanju. Uz sve ovo mogla bi se dodati i konstatacija da je bilo i slučajeva da su pripadnici malobrojnijih bratstava u burnim vremenima, najčešće nošeni migracionim talasima, po prispijeću na drugi geografski prostor pribjegavali tome da uzimaju prezimena najjačih bratstava sa tog područja, priklanjajući im se kao novi plemenici. Sve to skupa otežavalo je sasvim pouzdanu identifikaciju i utvrđivanje pravog porijekla pojedinih bratstava, pa i bratstva Mekić koje je tema ove kratke bilješke.

U ovoj bilješci o bratstvu Mekić iznijećemo dosadašnja istoriografska viđenja njihovog porijekla i potkrijepiti ih do sada pronađenim i publikovanim pisanim istorijskim izvorima.

Najveći broj istraživača koji su se bavili porijeklom pojedinih porodica sa crnogorskih prostora (Marko Miljanov, Ejup Mušović, Mile Nedeljković, Slobodan Šćepanović), je mišljenja da Mekići, prema predanju, vode porijeklo od Kuča, odnosno Starokuča, i to od Đurđa Pantina (Pantova) koji je sin Pante Grčina, rodonačelnika Starokuča. Slijedeći to predanje, moglo bi se dodati da su Starokuči bili potomci Mrnjavčevića – brata kralja Vukašina Mrnjavčevića.[2]  Ukoliko je to tačno, lako bi se moglo zaključiti da Mekići po tom osnovu imaju priličnu starinu, kao i to da su pripadali uglednim feudalnim srednjovjekovnim porodicama.

Bratstvo Mekića se, prema navodima narodnog predanja, dovodi u vezu sa rodom Đurđevića, čak se smatra da su Mekići ogranak, odnosno rod bratstva Đurđevića. Prema tom predanju koje je zabilježio Nenad Šćepanović, se smatra da su krvno najbliži rodovi – bratstva, Mekićima, Radončići u Gusinju, Šabovići u Plavu, Ganići u Rožajama, Mustafagići koji su nekada živjeli u Nikšiću, Durovići, nekadašnji stanovnici Spuža, Alunovići u Zeti i Muhovići u Podgorici.[3] Prema istraživanjima koja je vršio etnolog Mile Nedeljković, bjelopoljski Mekići se dovode u vezu sa Ličinama u Radmancima (Gornji Bihor).[4]

Prema trećoj verziji Mekići vode porijeklo iz mjesta Konje u Anadoliji.[5] Vrlo je interesantno dodati da u vezi sa pitanjem porijekla Mekića niko od dosadašnjih istraživača nije iznosio lingvistička stanovišta, odnosno dublje analizirao tezu po kojoj bi njihov rodonačelnik Meka, mogao biti doveden u vezu sa gradom Mekom u današnjoj Saudijskoj Arabiji, iz jednostavnog razloga što je u patronimiku Mekić sadržana ojkonimička osnova Mek(a),  kojoj je pridodat etnički infiltrat –ić,  tipičan za prostore koje su naseljavali.

Ono što je izvjesno jeste sljedeće – Mekići se u istorijskim izvorima spominju među najistaknutijim i najuglednijim kolašinskim porodicama. To bi upućivalo na zaključak da su oni stari stanovnici Kolašina, možda od vremena njegovog nastanka, što će reći od 1650. godine ili koje godine kasnije. To nikako ne znači da ne postoje dokumenti u kojima se oni i ranije pominju. Kako navodi istoričar Novica Rakočević, Mekići su u to vrijeme, a i kasnije, živjeli u samom centru varoši, u neposrednoj blizini tvrđave i čaršije, gdje su imali svoje kule i imanja, dok su na području Morače i Rovaca imali svoje čitluke.[6] Jedna utvrđena kula Mekića nalazila se u selu Stevcu blizu Kolašina. Nekoliko porodica Mekića je živjelo i na području kolašinskog sela Mujića Rječine, koje je od Kolašina udaljeno u pravcu jugoistoka oko desetak kilometara. Ostalo je upamćeno da se današnji lokalitet Polja, koji se nalazi ispod obronaka planine Ključa, kao seoski atar, zvao po Mekićima, ali je taj naziv danas zaboravljen.[7]

Ubrzo nakon izgradnje grada Kolašina i dobijanja statusa kapetanije, za prvog kapetana je imenovan izvjesni Ibrahim, da bi nakon njega kapetanstvo prešlo na kuću  Mušovića. Kada su u Kolašin prispjeli pripadnici brojnog fisa Kuča, oni su se kao hrabri ratnici i odvažni ljudi izborili da preuzmu kapetanstvo od Mušovića i na to mjesto postave svoga saplemenika iz bratstva Mekića. Tačan datum ovih događaja ostaje nepoznat. Istorijski izvori potvrđuju da je početkom XVIII vijeka Kolašinom i njegovom okolinom upravljao kapetan Meká Mekić, nakon koga se kao kapetani javljaju Omer-aga Mekić, sin Meke kapetana, pa ponovo Omer-aga, Mekin unuk, zatim Mehmed-aga Mekić, nakon koga se krajem XVIII i početkom XIX vijeka kao vrlo uticajna ličnost spominje jedan od najpoznatijih kapetana iz kuće Mekića u Kolašinu, Hasan-beg Mekić, koga su u jednom oružanom sukobu ubili Moračani.

Vrlo je interesantna priča o Hasan-begu Mekiću. Naime, pored junaštva, Mekiće je krasila i razboritost koja se ogledala u spremnosti da se pojedini sukobi prevaziđu na miran način. Karakterističan u tom pogledu je primjer Hasan-bega Mekića iz Kolašina koji je svoga brata Mujagu oženio Dobrunom, kćerkom moračkog kapetana Radula, čijeg je sina Minu posinio, sve zbog smirivanja uzavrelih strasti koje su se uzburkale zbog čestih sukoba Moračana i Rovčana sa jedne i kolašinskih porodica sa druge strane. Međutim, u jednom sukobu koji se desio oko 1798. godine,[8] Mina je pogubio Hasan-bega Mekića zbog čega ga je mitropolit Petar I Petrović Njegoš nagradio vojvodskom titulom.[9]

Kako je u XVIII vijeku uspostavljena i Tarska kapetanija, sa sjedištem u Stevanovcu, Mekići su se izborili da budu na njenom čelu. Godine 1810. i 1820. pominju se dva kapetana Tarske kapetanije i to Selim i Selman.[10] Nastanjujući prostor župe Ljuboviđe, Mekići su se na njoj održali sve do pred balkanske ratove. Napuštajući svoja imanja, kule i čardake, Mekići nijesu dozvolili da njihova džamija ostane u satrom zavičaju. Kamen, po kamen, dio po dio, oni su svoju džamiju prenijeli u Bijelo Polje i ponovo je u istom obliku sagradili u Bijelom Polju na zemljištu Gušmirovića, gdje i danas postoji. Iako se ta džamija danas naziva Gušmirska džamija, ona je zapravo džamija Mekića.[11]

Epska poezija pominje i Omer-agu Mekića, Mekinog unuka, koji je živio u drugoj polovini XVIII vijeka, za koga pjesma kaže da je pokušao da pridobije kučkog vojvodu Iliju Radonjina Drekalovića na saradnju, kako bi nesmetano mogao da „udari na Vasojeviće“.

Mekići su uzeli učešća i u borbama protiv moćnog Ruskog Carstva 1738. godine pod Ozijom, o čemu svjedoči i epska pjesma „Bošnjaci na Moskovu“, koju je zabilježio Vuk Stefanović Karadžić. U toj pjesmi se na jednom mjestu kaže da „sva vojska pod Ozijom strada“, te da su u ratnom sukobu Rusije i Osmanskog carstva učešće uzeli

„Od bijela Kolašina grada,

Od njeg kado dva Mekića mlada…“[12]

Početkom XIX vijeka kao kolašinski kapetani se pominju Murat-aga Mekić, zatim Mujo Mekić i Mehmedaga Mekić. Kao jedan od poslednjih kapetana kolašinske kapetanije, oko 1829. godine pominje se ponovo ličnost pod imenom Mehmed-beg Mekić.

Etnolog Petar Šobajić, autor poznate monografije o Nikšiću (Nikšić-Onogošt, Beograd 1938.), takođe je na stanovištu da su Mekići islamizirani Kuči, koji su u Nikšić došli istovremeno sa Mušovićima, kao vojnici Numan-paše Ćuprilića, početkom XVIII vijeka (1715.). Nastanili su se u Kučkoj mahali koja se prostirala „od Crnog Vala i Saborne crkve do električne centrale“, zajedno sa ostalim plemenicima.[13] Kao pripadnici imućnog bratstva, Mekići su i na području Nikšićkog kraja ubrzo stekli svoja imanja. „U Dušanovoj ulici“ (današnja ulica Karađorđeva – S. Š.), kako tvrdi Petar Šobajić, „živio je Hadži Hamza Mekić, a cio je Zavrh bio njegov, a u onoj Jevta Markovića (misli se na kuću – S. Š.) Hamzin brat, Mujo Mekić. Između ove dvije kuće nalazile su se Mekića Bašte…“.[14]

Istorijski izvori s kraja XVIII vijeka svjedoče da je prilikom borbi udruženih Crnogoraca i Brđana, koji su 1789. godine pokušali da zauzmu Nikšić, u jednom oružanom sukobu poginuo i Bećir-aga Mekić zajedno sa Avdi-agom Ša(h)inagićem, Alečkom Banjašem i jednim Drekovićem.[15]

Pored ekonomske moći koju su posjedovali, Mekići su se borili i za političku vlast, pa se između njih i pripadnika porodice Mušovića i u Nikšiću rasplamsala borba oko kapetanstva. Kao što obično biva, međusobni rivalitet nije mogao proteći bez teških posljedica. Direktan politički obračun Fetah-bega Mušovića i Meke Mekića završen je Mekinom pogibijom. Onog trenutka kada je sukob poprimio šire razmjere, sukobljene strane su odlučile da se obrate samom sultanu, pa je ostalo upamćeno da su Fetah-beg Mušović i Meká Mušović pošli uz Carigrad kod sultana na „davu“. Sultan je nastali spor riješio u Mekinu korist dodijelivši mu kapetanstvo. Nezadovoljan takvom odlukom Fetah-beg je po povratku iz Carigrada nagovorio svog slugu Huseina da ubije Meku, što je sluga i učinio kod Kamena Tesanca.[16] Na taj način Mušovići su zadržali prvijenstvo u gradu i kapetanski čin u svojoj porodici.

Početkom XIX vijeka u jednom pismu koje su stanovnici Župe nikšićke 17. maja 1809. godine uputili mitropolitu Petru I, pominje se izvjesni Osman-aga Mekić, koji je zajedno sa dizdarom Šahmagićem i knezovima Dakom i Boškom Ćetkovićem išao u Travnik kod bosanskog vezira, kako bi razgovarali o položaju lokalnog hrišćanskog stanovništva.[17] To su događaji koji su uslijedili tokom Prvog srpskog ustanka, a u sklopu burnih događaja koje su inicirali pripadnici hercegovačkih plemena, u prvom redu Drobnjaci.

Proučavajući epsku poeziju nastalu na tlu Nikšića i okoline, etnogtraf Andrija Luburić je od epskog pjevača H. Mekića iz Nikšića zabilježio vrijednu pjesmu pod naslovom ”Mekići i Mušovići”, koja govori o njihovom međusobnom sukobu. Političke obračune opisuje i epska pjesma ”Svađa Mekića i Mušovića”, koju je Luburić zabilježio od Nikšićanina Smaja Hadžimusića. Na žalost, izostali su iscrpniji Luburićevi podaci o samim kazivačima.[18] Pomenute pjesme u cjelosti je objavio Husein Bašić u svojoj poznatoj antologiji „San i pola života“.[19]

Nakon 1878. godine brojne porodice Mekića, kako iz Nikšića, tako i iz Kolašina, krenule su muhadžirskim džadam prema novim staništima.        Neke od porodica Građana su, međutim, ostale u Nikšiću. Godine 1882. u Nikšiću je još uvijek živjela porodica Muja Mekića, za koju je interesantno reći da je prilikom prvog popisa muhamedanskijeh domova, ubilježena u porodice Gruda.[20] Svoje imanje i kuću Mujo Mekić je prodao tokom 1890. godine i odselio iz Nikšića.[21] Dalja sudbina ove porodice ostala je nepoznata, ali imajući na umu da su porodice Mekića najvećim dijelom odselile prema Novopazarskom sandžaku, odnosno prema Bijelom Polju, Beranama i Novom Pazaru, moglo bi se posredno zaključiti da je i pomenuti Mujo Mekić slijedio ovaj pravac. Dio Mekića je po prispijeću u nove sredine promijenio prezime u Nikšić, dok je dio njih zadražao staro prezime Mekić. Iz tih mjesta mnogi su kasnije odselili prema Republici Turskoj, gdje je jedna od nikšićkih porodica uzela prezime Tara. Najistaknutiji potomak te porodice je poznati turski i evropski biznismen Šarik Tara, vlasnik holding kompanije koja se bavi građevinarstvom.[22]

U Bijelom Polju i danas živi nekoliko porodica Mekića. Njihove rodoslove obradili su Muharem Dizdarević, Asim Dizdarević i Haris Dizdarević u knjizi „Pamćenje i sjećanja“.[23]

Poznate porodice Mekića u Bijelom Polju bile su porodice Šaćirage i Medage Mekića, te porodica Abdulaha Mekića. Šaćiraga Mekić je imao pet sinova – Ćamila, Mustafu, Adema, Ibrahima i Abaza. Medaga Mekić je imao dva sina – Sabita i Šahina, dok je Abdulah Mekić imao sinove – Nazifa, Baha, Hrustema i Halila.[24]

Bjelopoljski Mekići su dali i jednog hafiza, Ibrahima efendiju Mekića, čovjeka enciklopedijskih znanja i znalca nekoliko stranih jezika.[25]