Redakcija Krenuli su sa lijeve obale rijeke i sa njenih crvenih brijegova da bi je pregazili još nerasanjeni i ne poimajući na kakav su put polazili.
Od svega što je trebalo da urade tog jutra, znali su jedino da do svitanja moraju stići na Letište!
I, tek kada su pregazili rijeku i njezina šumna voda ostade iza njihovih ledja a tama neba sakri obrise kuća na brijegovima – tek tada po prvi put osjetiše strah od rata.
Zbog tog straha, izbjegavali su medjusobne poglede i ostajali ćutljivi;kao da su zazirali jedan od drugoga.
Do svitanja je trebalo proći još mnogo vremena, a izostavljene riječi valjalo je nečime nadomjestiti, no nije se imalo čime do golim mislima. I, ma kako bolno i tužno bilo takvo osjećanje i opasna svaka pomisao na ono najgore – sva trojica su pomišljali upravo na to: mislili su o nedovršenom oranju, tek rodjenoj djeci i rano probudjenim i ostavljenim ženama, a zatim, sve konkretnije, i o saznanju da iza njih nije ostajalo samo to, već i sve ostalo! Izgledalo im je da je tog jutra za njih zamirao i sami život a oni se od njega dijelili kao da ga nikada nisu ni živjeli!
Nakon prelaska rijeke ubrzaše hodanje. Idući nizvodno – sve tamo do ušća njihove rijeke u Pčinju, koračali su po mokrom pijesku i niti jedanput se ne zaustaviše niti osvrnuše, makar i na trenutak!
Pred Pčinjom, na krajnjem vrhu Srijedorijeka i na mjestu na kome su se sudarale dvije rijeke, iza dugog hodanja i kada su ponovo morali da gaze vodu – shvatiše da se sve do tada išlo kao po nekom nagonu, više mehanički, i da su se sve vrijeme držali jednog jedinog pravca: na Letište, pa u rat!
Na tom se mjestu i zora zabijelje nad Kozjakom koji je s istoka zarudio kao u avgustovska jutra; još je samo nad rijekom kopnila lagana izmaglica i crnjela se oranja u stranama iznad njezine suprotne obale.
Tako su Angel, Dušan i Rade polazili u rat. Sva trojica oženjeni i tog jutra brižni kao nikada u životu. Rade, koji je bio najmladji i na čijim su ledjima – i to tek pred vodom Pčinje – Dušan i Angel primjetili crvenu torbu, oženio se posljednji!Crvena torba koju Rade više i nije osjećao da je ima na ledjima, prijanjala mu je kao da je skupa s njim rasla; kadifene puti i krotka u ljubavi, njega je posljednja ispratila Timka i okačila mu tu torbu, a on se nije mnogo interesirao za ono što je u njoj, niti se pak opirao kada su mu njene ruke natkrilile lice i potom, lagano i bešumno, usporeno kliznule niz njegova ramena… Kao da je istog časa zaboravio i na Timku i na torbu dok mu je ona tiho rekla: – Rade, dušo, mnogo da mi se čuvaš!… Ni sada, dok su stajali na pječanom jezičku pred vodom, nije osjećao težinu torbe, niti ga je zanimalo šta se u njoj nalazi. Dušan i Angel su ga mjerkali radoznalim pogledima, ali bez nekog naročitog iščudjavanja, rješeni da se predaju nekom uzvišenom, skoro asketskom načinu ophodjenja u atmosferi koju je stvaralo osjećanje straha pomješano sa čežnjom i nečim neopisivo bolnim…
Prenaglašeno ćutljivi, dugo su stajali na vrhu Sredorijeka i nijemo promatrali kako se dvije rijeke sudaraju; osluškivali su tiho grgoljenje njihovih voda i pogledima ispraćali nabore na dvjema maticama koje su se negdje nizvodno spajale u jednu rijeku koja je bespovratno oticala…
Vodu na drugoj strani rijeke zasjenjivala su vrbova stabla u plaču, a na pijesku izmedju vrba i vode bjelasalo brijestovo deblo sa zguljenom korom. Ličilo im je na obnaženo ljudsko tijelo kome su nedostajali jedino udovi. I tada , kao da je iz zemlje izniknulo, kraj samog debla protrča crno, kudravo pašče, zalaja lisičjim glasom i još brže nestade – baš onda kada su se spremali da potraže pregazište!
Angel se na to prenu i po prvi put toga jutra izusti riječ: „sudbina!“
Dušan je izuvao opanke i sve to nije mogao ni čuti ni vidjeti, dok se Rade odluči da ne gleda u Angelovo smrknuto lice, već je samo trepnuo očnim kapcima, pa se zatim i on sagnuo da izuva opanke i da iza toga brižljivo zavrće nogavice sve do iznad koljena. Prvi je i ušao u vodu i oprobao gaz. Dušan i Angel mu ostadoše iza ledja, no ubrzo i oni zagaziše. Svoj trojici čudno se zabijelješe tanke noge u plićaku.
Rade je brodio ispred njih dvojice sve dublje upadajući u maticu svim silama pokušavajući da joj se odupre. Ali, kada mu je voda doprla do iznad zavrnutih nogavica, zastade kao ukopan. Okrenu se prema njima i sačeka da vidi šta će mu oni reći. Ništa mu nisu kazali. Rade ponovo krenu. Sasvim lijepo se vidjelo da će mu voda skvasiti pantalone, a već mu je i vrh torbe na ledjima doticala, svejedno što je on na nju zaboravio.
Dušan je dodirnuo rukom Angela i dao mu znak da gleda u Radetovu torbu; obojica pri tom pomisliše na sadržaj koji se krio iza neprovidne vunene tkanine vinasto crvene boje! Ko zna šta je sve moglo biti u njoj?! Možda hljeb i nekolike mirišljave jabuke – možda darovni ubrus i ploska rakije, a moguće i sve to zajedno?…
Hladna voda ih je na kraju posve otrijeznila, pa im je Angel – kada izidjoše na plićak – znajući da do Letišta više neće biti nikakve vode, napomenuo da im povratka nema, nego neka znaju da sada treba dobro pritegnuti opute na opancima, pljunuti u šake i da je, u stvari, najmanji problem stići do Letišta!
Iza toga odlučno krenuše i opet medju njima zavlada ćutanje. Izbiše i na pružni nasip, a onda sa njegovog hrpta zamakoše u bagremovu šumu iza koje se dohvatiše vrha Golubice odakle se u daljini naziralo Letište. Na vrhu najviše čuke na Golubici, Angel se silovito ušmrknu i nagovijesti da će opet o nečemu govoriti, ni sam ne znajući o čemu! Nećkao se. Da li da izgovori tih nekoliko riječi, Bog zna koliko potrebnih i vrijednih, ili da ostane bez njih; ništa se, medjutim, ne desi. Rade je jednako poskakivao u hodu ispred njega i Dušana, stalno i umilno ih pogledujući čas iza jednog, čas iza drugog ramena. Pošto su išli na zapad, sve bogatija svijetlost sa širokog neba padala je na mlada, zelena žita i na njegovu crvenu torbu i ona se sve više crvenjela.Angel je otrpio izazov riječi i nastavio nesmanjenom žestinom koračati sustižući Radeta koji je poslije jutrošnjeg rastanka sa Timkom na sve dogadjaje reagirao zbunjeno. Dušan, medjutim, nije mogao da odoli svojoj ljutnji što se ide u nepoznato. Zaostao je bio i u jednom trenutku se okrenuo prema rijekama i tada su mu se silovito i kao uz prasak otrgle riječi:
– Mamu im maminu! Ako nas samo ubiju…!?
Istina je bila samo ono što im je Angel rekao, a to je da će se do Letišta brzo stići!
Putovali su nepuna tri sata i ostali zapanjeni kada su se našli u masi medju nepoznatim licima i pred vratima magaze iz koje se dijelila vojna oprema. Nastojali su da se ne razdvajaju. Rade je stalno i sa zebnjom pogledavao u pravcu tame koja je izbijala iz širom otvorenih vrata na magazi; promatrao lica šopskih i arnautskih mladića, no najviše od svega dojmio ga se oficir na kao snijeg bijeloj kobili, i to kako je – obilazeći i prikupljajući raštrkane pozivce – u jednom momentu počeo gromovito urlati na njih. Odzvanjalo je to njegovo kliktanje čak do kozjačkih strana, a nakon svega – kada mu je dojadilo da na njih viče, bez uvijanja i neke naročite vojničke ceremonije – počeo je da ih psuje: „I majku majčinu, i stoko i ruljo…! Nije, bre, ovo Turčin na nas krenuo, nego Germanac! Ej, ćutuk narode!!!“
Otpasao je bio taj kapetan i sablju i ona sjevnula iznad njihovih glava ko što sunce ispod oblaka bljesne; utjerao im strah do kostiju i prenerazio ih žestinom s kojom je na njih nasrtao. Rade je ipak pomislio kako je kapetan s razlogom razgonio sve te ljenjivce, i, pošto je tada, makar i samo na čas, izgubio iz vida Angela i Dušana, osmijelio se da i sam nešto kaže: -„Eh! Kapetan – čigra!“ Prišapnuo je te dvije riječi udivljenja, a onda, nekako iznenada, niko ništa više nije govorio. Sve se umirilo, a kapetan odjahao nekud iza magaze.
Zatišje nije potrajalo dugo. Našao se neko ko je stajao u blizini tame pred vratima magaze – neko posve nepoznat – da naglas izgovori riječ PARTIJA i da pri tom visoko podigne stisnutu pesnicu iznad svoje i glavama onih oko sebe! Tada se i sunce pojavilo ispod oblaka. Onoga što je glasno izgovorio riječ „partija“ izdvojiše ustranu. Privezaše mu ruke konopcem, a konopac vezaše za konjsko sedlo, pa potjeraše konja u trk i onda ga naglo zaustaviše. Pa opet u trk, i naprijed i nazad, i sve tako dok ga na kraju ne odvukoše nekud iza magaze…
Negdje iza podneva, pokrenu se najzad sva ta gungula sa Letišta.Kapetan je krenuo na čelu konjičkog eskadrona, a za njim je pošla pješadija tromo se vukući u svojim dugačkim šinjelima… Angela, Dušana i Radeta pridružiše uz prateću štabnu komoru; dadoše im šansu da budu u blizini pukovnika i da gledaju kako će se pukovnik ponašati. Pratili su tri tovarna, neosedlana konja i mazgu sa četvornim sapima i baš je Radetu dali da je vodi. Na njenim ledjima čudna naprtnjača, nešto kao samar, a na njoj teška gvozdena kasa-sandučara. Mazga bijesna kao bijesno pašče! Tri se puta na putu prevrtala kasa. Dolazio je i pukovnik da smiruje jogunastu životinju i pri tom psovao Radeta i vadio na njega brunirani „mauzer“…
Do nekog sela – nisu znali ni do kog – mazga je plivala u krvi od uboda vojničkom bajonetom.
-A sada! – prolomio se nečiji glas iz kolone: – Daj se skroz udesno i naviše uz šumu! Skreći s puta-aaa!!!
Riječi komande su bile izgovorene u žurbi i sa željom da što prije budu slobodne, jer vremena za njihovo ponavljanje ni slučajno nije bilo.
Neposredno iza komande, kolonom je prostrujila vijest da je čelo trupe susrelo njemačku motorizovanu jedinicu – vijest koja je medju ljude unijela rijetko vidjenu pometnju!
Pukovnik je zanijemio. Jedva je uspio da sjaše konja i da ga teškom mukom povede uza stranu. Sporo je koračao za njima trojicom i pri tom stalno ponavljao da bi se trebalo uvući dublje u šumu, štaviše da se odmah u nju udje!
Angel, Dušan i Rade odlučno potjeraše ispred sebe konje i okrvavljenu mazgu. Mimo očekivanja, brzo se dohvatiše šume ostavljajući pukovnika daleko iza sebe. Udjoše u sitan bukvik koji još ne bijaše olistao i u njemu naidjoše na proplanak. Na tom mjestu sačekaše pukovnika. Za to vrijeme sa nevidljive, bijele planinske džade već su brujali motori njemačkih tenkova. Sve je grmjelo. Pukovnik je najzad stigao sav zadihan i kao da ih je svu trojicu želio obgrliti blagim i nježnim pogledom – toliko im se obradovao!
Primirio se bio posve. Nestala je i ona njegova jutrošnja glatkoća izbrijanosti lica, a na njenom se mjestu bjelasala naglo iždžikljala brada, pa se ukazale i do tada nevidljive bore – sve sami mesnati uvojci koji su mu visili pod gušom… Mogli su mu predložiti šta god su htjeli, pa čak i da založe vatru da bi se ugrijali.Dušan je sa mnogo oslobodjene oholosti u glasu već predlagao da se konji rastovare da bi bili spremni za jahanje, da se arhiva iz kase sa mazginih ledja ostavi pa ili da se zakopa ili da se zapali…!?
Začudo, pukovnik nije imao ništa protiv. Dušan je onda naglo istrgao povodac iz Radetovih ruku i poveo mazgu u donji kraj proplanka, uz sami rub dola. Odvezao je kasu i ona se uz tresak skotrljala niz strmu padinu dola.
I tek nakon toga je Angel kroz rijetke bukove grane ugledao nisko spušteno nebo i ostao začudjen koliko se dan bio primakao kraju. Pukovnik se više nije nadao dolasku svog adjutanta. I sam je gledao u šumu pokušavajući da odgonetne na kojoj su strani planinski vrhovi. Angel je pozvao pukovnika da kaže šta će se raditi sa arhivom upitavši ga da li da se pali?… – Da se pali! – rekao je pukovnik, a onda dodao: – Ili da se ne pali…!?
Ipak se palilo. Gorjela je vatra koja ih je grijala na dva metra rastojanja. Oslonjen ledjima uz bukovo deblo, pukovnik je samo ovlaš opipavao kartonske fascikle, odvajao ponešto ustranu, a onda sve izdvojeno iznenada bacao u vatru. Plameni jezici izvijali su se do iznad njihovih glava. Rade je sve vrijeme poskakivao oko vatre raspirujući je i misleći kako će sve biti drugačije kada više ne bude bilo ni vatre ni papira. Samo bi s vremena na vrijeme krišom pogledavao u Dušana i Angela, a u pukovnika i dalje nije smio. Angel se u čudu pitao što se Radetu tako nezdravo sjaje oči na vatri i zašto mu na momente očni kapci trepere kao jasikov list na povjetarcu. ..? A i ruke su mu se bile nekako izdužile i otanjile spram vatre i jare u vazduhu nad njom – jednom rječju, kao da je sve vidjeno na Radetu bilo tudje a ne njegovo! Pomislio je u momentu da mu pridje i zgrabi mu krhko tijelo, da bi ga malo prodrmao kako bi mu povratio snagu…Htjede mu uz to reći da se ničega više ne treba bojati, pošto je, eto, rat završio prije nego li je i počeo. Postupi, medjutim, sasvim suprotno od toga. Da bi ga i pukovnik mogao čuti, šaljivo ga naglas upita: – Gdje ti je, Rade, ona jutrošnja crvena torba? Da je nisi izgubio putem!?
– A, ne! Nisam. Tu je ona – reče i zadiže koporan na ledjima. Sinu tada crvena boja torbe i istog trenutka Rade pade kao pokošen. Skoro u istom momentu muklo odjeknu prasak nevidljivog pucnja, i razliježe kroz bukvik!
Herceg-Novi, 1987. godine.
Sande Dodevski, rođen 1947. godine u selu Jačince – Kumanovo, Republika Makedonija.
Nakon završetka vojnopomorske škole vanredbo studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom i na Filozofskom fakultetu u Zadru na odsjeku jugoslovenska književnost – filozofija…
Objavio zbirku kratkih priča »Kamen iz reke«. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču, nagrade časopisa »Život«, lista »Pobjeda« i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu…
Objavljivao aktivno u »Stvaranju«, »Mostovima«, Doclei« i »CKL-u«…
Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. (Sa makedonskog na sve »novonastale« jezike i obrnuto.)
Član je Matice crnogorske od njenog osnivanja.
Živio u Herceg Novom, a trenutno u Đenoviću.
