Redakcija SIDRANOVA PJESMA TRAJE I ODZVANJA VAN SVIH OKVIRA
Piše: Denis Kožljan (moje viđenje stvaralaštva Abdulaha Sidrana)
I tog vrućeg dana škicnem fotićem zagledavši se u prelijepu Miljacku, prošetah Baščćaršijom. Kad ono sve odjednom kao da progovoriše džamije, propjevaše trgovi i nagnuvši se na most, mislima se dotaknuh Sidrana, velikog Abdulaha, tvorca Sarajevske zbirke, umjetnika koji Gleda u nebo iznad Venecije, briše suze majki Srebrenice. I čini to tako vješto, tečnim jezikom poput rijeke, jezikom koji svi treba da razumiju jer njime odašilje u svijet, poruku mira, satkanu od umjetnosti riječi.
Ne možemo zaključiti da on spada u one vrsne stvaraoce čiste Moderne, no, u svojoj Molitvi gdje progovara s Bogom, personificira svijet vječne borbe, sukoba, težnje za slobodom koja sasvim sigurno ne nadolazi sama.
Sidranova je umjetnička vrijednost je u tome što svaki scenarij (za svoje filmove npr.) pa tako i za svoje poeme, iznosi bez nekog nepotrebnog kićenja, onako čisto, obogačujući samo detaljima koji čine ovaj svijet istinskim i trajnim. Svaki njegov stih odiše realitetom, zrcali se u jasnoći misli, načinom koji brzinom munje dolazi do čitatelja.
“Šta je onda istina, reci mi Bože moj.
Moli te skromni Mula-Mustafa što druge želje nema
već tiho da bude i još tiše ode kad dođe čas…”
Ekspresijom osjećaja i bol prošlih vremena pretače se u trenutak sadašnjice, a na ljubitelju njegove poezije je to kako će doživljaje prenijeti u budućnost. On kao autor svojih proznih i pjesničkih djela, želi jednom za svagda prekinuti čovjekovo lutanje u traženju savršenstva jer ono, možda i ne postoji.
Izuzmemo li iz njegova opusa zbirku, “Sarajevski tabut”, zaustavit ćemo se na pjesmi “Mora” koja je izdana u mnogim časopisima ali uvijek iznova kod čitalaca izaziva neki novi, originalan smisao i vraća ga u središte pozornosti mjesta i vremena o kojem govori. To je ono uzvišeno i znalački kod Abdulaha Sidrana.
Jezim se, proradiše mi emocije dok čitam:”…pjevam majko… i nastavlja “a sada ni glasa ni jezika nemam”…
Ovdje pjesnik iznosi muku bošnjačkog naroda u vrijeme gubitka identiteta. Čini se bez posebne patetike i grubosti, a opet tako uzvišeno u naznakama boli i tuge.
Koliko god sudbina jedne zemlje i naroda bila brutalna, teška i surova, Sidranov stih teče poput Miljacke rijeke. Pjesnik plete svoj stih na istinitim doživljajima i uporno želi na svjetlo dana prenijeti ogromnu patnju i stradanja u kojima se i osobno nalazio. U takvim je situacijama pronalazio svoja lirska stanja duše, želeći probuditi svijest ljudi i izlazak iz mračnih odaja.
U mnoštvu iznošenih stavova, Sidran zapravo u obliku razgovora ilii pak monologa, stvara enigmu dok je čitateljev zadatak da je otkrije te pronađe što se krije u podsvjesti likova (je li majka, sin ili Bog u njegovim molitvama).
Odgovora u većini slučajeva pa i u sukoba Gospodara Svemira i Zemlje treba potražiti u razbijanju određenih ideologija koje su učinile pustoš i pomutnju.
