Redakcija Sovjeta Grubešić
VINOGRAD OD KRVI I LJUBAVI
Skoro svake večeri, kada se sunčeva baklja smještala u postelju iza šumovitih humova, a nebo navlačilo zvjezdani pokrivač nad zemljom, penjao bih se na terasu tu negdje oko krova, zadovoljno ispijajući čašu vina i motreći sa ponosom redove mladoga vinograda što se spuštaše niz blagu strminu do jezera. Kamena kuća, u kojoj sam bivao, naslijeđena je od djeda i u nju je bila ugrađena ogromna ljubav prema baki. Još se vidio i osjećao taj plam u toplim zidovima ručno klesanog kamena, bijelim facetama dotegljenim negdje sa primorskog kamenoloma, solaru savršenog luka iznad konobe i skalama sa otvorima za murtikelu i ružmarin.Terasu je krasila puzavica, puna crvenih trubljica i zelenoga bogatoga lišća lozice. Tu je bila i lanterna, a umjesto Ravelova „Bolera“ slušao sam ljubavno dozivanje dva ćuka. Od oca sam naslijedio priličnu imovinu sa pristojnom rentom, koja je omogućavala skroman život, dok mi vinograd ne uzvrati rodom ljubav koju sam uložio u njegovo podizanje. Sjedio sam, sretan, i uživao u životu kakvog sam oduvijek priželjkivao. Moj djeda , visok sijed čovjek strogih moralnih načela , a istovremeno kreativan, luckast u smislu poimanja stvarnog i ostvarenog, držao je konje i volove u ovoj kamenitoj pustari usprkos proročanstvima ,dobrostivih ali i zlokobnih ljudi, o neminovnom krahu takvoga imanja. Za njega nije postojao poraz, ni kao imenica ni kao događaj. „Andare avanti, mio karo, ankora avanti. Non montare mai,“ govorio mi je obliven znojem dok je sa radnicima kopao bunare u mrtvoj zemlji.
Djeda je dugo argatovao u Argentini, među Italijanima, i mnoge njihove riječi ,običaji i pjesme prihvaćeni su iz njegove nutrine sasvim nesvjesno .Volio sam ga slušati kada je baki pod balustradom pjevao „Vento, porta mi vja kon te…“ ili tako nekako, a ona se sakrivala iza zavjese rumena lica poput tek isprošene djevojke. Pogledi njihovih očiju sve su kazivali. Sjećam se kako je zadjevala strukić murtikele u prsa umjesto parfema , a u pletenicu na vrhu glave uplitala crvenu svilenu maramu datu joj kao ljubavni zavjet od djeda prije odlaska u tuđinu. U škrinji od skupocjena drveta, dopremljenoj iz Venecije , čuvala je zlatnike i nakit poklonjen joj na dan vjenčanja.
Prihvaćala je njegovu želju za samostalnošću i uskoro su kao prvi pioniri na zapadu krenuli na visoravan, bezvodno kamenito polje , da od njega naprave tera vitu, zemlju života vrijednu. Djedov plan se brzo ostvarivao, ali je baka u ovoj zabiti živjela kao dijete što tek uči hodati. Kada su proradili prvi bunari , sve se izmijenilo. Onda su došli konji, pa volovi, cvijeće, djeca, prekrasna kuća . Mada je imanje sličilo ranču, u kući se održavao gospodski red. U tinelu, primaćoj sobi, zastrtoj teškim damastnim zavjesama dominirao je skupocjeni namještaj, kristalne čaše i srebrene kašičice, vezeni stoljnjaci i podlošci za glavu i ruke ispleteni svilenim koncem. Djeca su poslana na visoke škole i kada su se osamostalili u primorskim gradovima, počeli su pristizati unuci. Istina, nije se svima baš sviđalo provoditi ljeta kod djeda na visoravni ili jezeru, kamo je gonio volove za jako sušnih vremena, ali meni su to bili najdraži dani u životu.“ U tebi teku moji potoci, govorio mi je. Tera vita će biti tvoja.“
I ova zemlja, i kuća, i sva sjećanja, i ljubav, i krvne rijeke postale su moje. Dok sjedim na terasi i gledam nebo govorim sam sa sobom i sa djedom: „Poklanjam ti, karo mio, zvijezdu koja ti se najviše sviđa. Samo te jedno molim, nemoj da je bušiš i tražiš zlato. Šetaj s bakom po zvjezdanoj prašini, i nekada mi dođi u snove. Ili mi daj znak da si tu kraj mene. Šapni mi u vjetru, onako, kao baki, otvori vrata , sruši čašu i nasmij se lišćem trubljice. Znati ću da si tu.“ A onda se nasmijem u suzama. Školovan čovjek ne zapomaže za duhom dječaštva i ne traži djedovu ruku na ramenu.
Kasno je. U daljini se nazire svjetlost. Vraćaju mi se sjećanja. Umjesto uzgoja konja i volova, odlučio sam zasaditi vinograd. Prvo sam doveo stručnjaka koji me je uvjerio da taj komad zemlje, što počinje pod humom a završava na jezeru između deset bunara, desecima godina obogaćivan balegom konja i volova, predstavlja savršen teren za uzgoj vinove loze. Klima je veoma pogodna, a za hladna vremena toplinu će čuvati hrpe kamenja što ih je djeda naslagao nakon klesanja faceta uz ivice imanja. Nisam se dao odmah nagovoriti. Mnogim ljudima se ovdje sadila, rasla i sušila loza iz nepoznatog razloga. Šetao sam, promišljao, borio se sam sa sobom, sve dok mi jedne večeri u snatrenju na terasi, u naletu iznenadnog vjetra, na rame ne doletje niotkuda crvena svilena marama. Zavezah je za rupicu od dugmeta. Bio je to kraj mojoj mentalnoj iscrpljenosti.
Tadašnjoj, da. Sada se borim sa drugom. U noći puna mjeseca, kao kroz san ali na javi, gledam kovitlac prašine u kome prepoznajem vrana konja sa jahačicom bijele bluze crvenih šlinganih rukava i razbarušene kose kako galopira u pjeni neobuzdanosti uz put kamenih međa do jezera. Galop toga konja širok je i snažan kao konjička regimenta. Nosi sa sobom svaki list, grančicu, drvo, sve živo i neživo uništava kopitama i širućom samrtnom maglinom oko sebe. Pri dnu puta, kao da je u traku mjesečine, sustiže ga bijelac, baca se na njega i jahačicu, hrvaju se, njište i grizu kao ranjeni konji na slikama slavnih bitaka. I nestaju, zajedno sa krvavim punim mjesecom. Do slijedećeg puta, kada se moja mora ponavlja, a vinograd u pjeni bijesova savija lišće i uvlači trsje. Dojmim, očekuje smrt. Kao i ja. Sanjam crne konje kako igraju ispred moje kuće. Grive im zamršene, a oči bijele. Iz njih pramenovi magle izlaze i u vijugavim paralelama presjecaju mjesečinu tvoreći križ na nebu. Budim se u znoju. Trčim bosonog i zovem djeda. Loza prašnjava, pogrbljena, tlo ispucalo unatoč bunarima i vodenom obilju. Dižem ruke u očajanju, a onda čujem u sebi… u tebi teku moji potoci…
Neko prokletstvo leži nad ovom zemljom. Netko ne dozvoljava nijednom korijenu oživjeti ovdje. Ukleta, jalova pustara! Meni je uspjelo duže nego djedu ili vlasniku zemlje prije njega održati vinograd. Ali, samo do sada. Pitam se , postoji li ispod te kosine od humova do jezera, put mrtvih što zadovoljštinu traže, a iznad nje put duhova što nad zemljom zaborav uništavaju. Prevrćem po sjećanju djedova kazivanja i prisjećam se balade o djevojci ubijenog mladića iz neke davne obiteljske osvete. Dva plemena, dvoje mladih, dvije mladosti nedoživljene u životu, dvije ljubavi čuvane u smrti. Zaključujem da su kosti mladića negdje ispod moga vinograda i da vjerovatno neka loza korijenjem dira nekada voljene ruke ili grli ogoljela ramena. Suparnica djevojačke duše mora umrijeti, suština je ovih događanja, uvjeren sam.
Tražio sam u djedovoj biblioteci spise koji bi potvrdili moju teoriju, ali ne nađoh ništa osim niza malih notesa uvezanih u brokatnu tkaninu i u njima zapise o ljepoti bake i djedovoj ljubavi, te nespretne crteže ponekog drveta, cvijeta i ćubaste ševe. Baka je dodavala ispresani cvijet i namirisanu maramicu sa zajedničkim inicijalima i datumom vjenčanja ili upoznavanja.
Otvorio sam bocu vina ophrvan mislima i strahom od mogućeg i nemogućeg. Od stvarnih vidljivih neprilika čovjek se može obraniti, ali nadprirodne sile nisu prirodne sile da bi ih se svojim rukama ili glavom mogle odagnati. Prijalo mi je vino u koje je djeda dodavao papar i ružmarin , te sam s olakšanjem prihvatio noć u odlasku i nesvjesno zaspao za stolom .
Usnio sam kako me netko vodi na tavan i iz skrovišta pod krovom vadi pušku. Daje mi je i govori: “Spara, il mio karo! Ubij nesreću!“ Probudio sam se s mišlju kakve sve mirakule sanjam. Dok , zbog glavobolje , tražim aspirin pada mi čaša sa stola na kameni patos. Poteče mi krv iz stopala i zaprepašten gledam kako poprima oblik konja. Otrijeznim se za tren.
Nestade mamurluk. Zavio sam nogu i krenuo drvenim škriputavim skalama na tavan. Ispod vijenca suhe murtikele pronašao sam spremište i pušku iz moga sna. Zamotana u voštano platno, srebrena cijev i zlatni okovi blješte pod tavanskim oknom. Spreman sam uhvatiti se u koštac sa nepoznatim silama. Strah me je i molim djeda da mi pomogne. Ne čujem ga, ali ga osjećam u sebi.“ Ja sam potok tvojih potoka,“ ponavljam. Jeka u meni odgovara: “Ti si potok mojih potoka! Mi smo nabujala rijeka! Matica svih matica!”
“Ne priznajem mijene kada nije vrijeme za njih. Ne dam moje zeleno za tvoje sivo, obraćam se nepoznatom, nevidljivom. Ne dam moje mokro za tvoje suho, ne dam moju pamet za tvoje ludilo, ne dam moj vinograd za tvoje ništavilo, ne dam život moje zemlje za tvoja mrtva sjećanja. Tvoja ljubav će trajati dok je svijeta u svakoj čestici svemira. I njegova. Osjećaš li da se i on bori protiv tvog strašnog zemaljskog pohoda? Okani ga se!“ Odgovora, naravno, nema.
Čekam pun mjesec. Staložen sam. Čitam djedove pjesme iz male knjižice pisane crvenom tintom kićenim rukopisom. Konačno nalazim riječi pouke o djevojci u bijeloj bluzi, crvenih šlinganih rukava što jaši bijesnog konja po punom mjesecu: „Ne vjeruj joj ako ti poškropljena krvlju…“, piše crnim slovima i potom se rukopis prekida. Ali ja čujem u glavi …pucaj, mio karo, pucaj…
Evo ga, griva nalik talasima morske trave. Čekam u zasjedi, natežem zlatni oroz i pucam u crnu izmaglicu praćenu topotom i bijelom, bijesnom pjenom. Konj se propinje, pretvara u krvavi oblak što kiši po vinogradu , škropi mu lišće i čokote, ispucala zemlja upija crvenu tekućinu. Nigdje raspletenih kosa, ni šlinganih rukava. Bjelca jede mjesečina kao crna udovica. Sve postaje mrak. Mjesec se crveni i nestaje. Sve se događa u bljesku vremena. Pipam put pred sobom i dolazim do vrata. Još čekam. Dugo. Nitko se ne vraća. Samo dva ćuka vode ljubav na daljinu.
Drijemam na trošnoj stolici ispred kućnog praga smiren tišinom i mirisima divljeg bilja sa huma. U krilu mi djedova puška. Jutro mami svjetlost i toplinu. Budi me sasvim. Da li je proživljena noć bila san? Gledam vinograd i divim mu se. Zeleni redovi postrojeni poput vojnika na smotri. Kočoperni u novim uniformama. Rastežem se i želim šalicu vruće crne kave. Neka sjena mi zaklanja sunce. Iza kuće dolazi djevojka isprljana krvlju. U crnoj raspletenoj kosi,vlasi konjske grive. Pruža ruke i nešto moli. Možda vode. Kada si žednome odbio vodu? Ustajem se po čašu, kad začujem djedov strogi glas …Spara, dio mio! Spara! U trenu reagiram. Dok skače na mene pucam iz druge cijevi. Raspršuje se u maglicu i isparava na suncu. Crveni rukavi posljednji nestaju, kao da se hvataju života na sunčevim tracima.
Vinograd nikada nije bio ljepši. Ove godine, vino je crne boje s primjesom crvene, kao da ga je netko miješao s krvlju.
