Redakcija U ŽIVOTU SMO VOĐENI AGONIJOM, ŽELJOM I ŽUDNJOM
– Što je život nego igra, sanjarenje. Mašta vas vodi i tamo gdje u stvarnosti nikada nećete biti. Ali, pisac mora da bude i sudionik života. Ukoliko nije tako, neće vas zainteresovati njegovo štivo, ako je samo ispunjeno maštom. Uvijek neki stvarni događaj zainteresuje i pisca i čitaoca. I oni svojom maštom kreiraju i svoj i tuđe puteve. Pisac živi u svom svijetu kreiranom maštom, snovima i stvarnošću, – kaže književnica Tamara Kovačević iz Budve, poznata po romanu “Opet smo na početku“ u ekskluzivnom intervjuu, povodom najave izlaska novog romana, pod još nepoznatim naslovom
Je li život u stvari imaginacija i naša percepcija i šta je stvarnost u nama i oko nas?
– “Lica koja tražimo beznadežno nam se gube u magnovenju”, rekla je Margaret Jursenar.
Tako je i u životu, malo stvarnosti, a malo imaginacije. Zavisi od percepcije nas samih i kako oblikujemo stvarnost. Za mene nešto može biti imaginarno, a za nekog stvarno. To što nosimo u sebi to su naši snovi, želje i nadanja. U životu smo vođeni agonijom, željom i žudnjom. Svako od nas ima drugo viđenje stvari, događaja, sopstvenu emotivnost.
Što je stvarnost u umetničkoj duši, u mislima, u ruci, u moždanim ćelijama?
– Sve je stvarno i sve je imaginarno. Znamo da je surovost života mnoge slavne umjetnike: slikare, pisce, muzičare tjerala da u mislima budu daleko od stvarnosti, svakodnevice, da bi mogli da stvaraju. Tako su, bježeći od surove stvarnosti, dali najbolja umjetnička djela protkana njihovom maštom, a nošena bolom stvarnosti. U takva djela oni su unijeli sve svoje mogućnosti, talenat. Dali su svoj maksimum. Svjedoci smo toga kroz istoriju.
Današnja stvarnost nudi malo prave umjetnosti, a puno umjetnika. Živimo imitaciju života okruženi kičom, glamurom, nemoralom. Tu su pravi umjetnici skriveni. Do njih možete doprijeti samo u mašti ili vam se može učiniti da ste ih sreli.
Čovek stvara i uništava, može li živeti bez knjige i pisane reči, je li mu pisana reč pomogla do sada?
– Većina današnjih ljudi živi u zavisnosti od materijalnih stvari. Potrošačko smo društvo. Za duhovne stvari ne mari se puno. U stvari, mnogi uzdišu za duhovnim stvarima, ali im se ne okreću. Žive u duhovnoj nemaštini. Vuče ih ono što današnjica nudi. Mali je broj ljudi koji uživaju u čitanju. Ljudi su dekoncentrisani, lutaju im misli, ne bave se svojom duhovnošću, a pisana riječ čini čuda. Kompjuteri i savremene tehnologije razaraju svaku pomisao na čitanje i umirujuće misli.
Buka je ubila romantiku, prazne priče tišinu…
Ljudima je potrebna pomoć da se okrenu sebi, malim svakodnevnim zadovoljstvima, koja vam uljepšavaju sate i minute.
Koliko spaljenih knjiga je iza nas? Je li to moralo da se dogodi da bi planeta lakše disala ili da bismo naučili da je knjiga svetinja?
– Postoje razarajuće misli, razarajuće riječi i teška djela. Nekad se ne može dokazati nepopravljivom ljudskom rodu nego potopom…
Tako je i sa knjigama. I one su potopljene, spaljivane da bi ponovo našle put do svojih čitalaca.
Valjda je to u ljudskoj prirodi. I Isus je govorio svojim učenicima: “Ako imate vjere koliko zrno gorušičino, reći ćete gori ovoj: prijeđi odavde tamo, i preći će i ništa neće vam biti nemoguće. “, (Jevanđelje po Mateju gl. 17, Novi zavjet).
Kad ljudi vjeruju sve je moguće, ali im se vjera brzo poljulja. Zato treba pisati da bi se sačuvala riječ, jer je riječ svetinja i opomena. Zbog toga je Biblija najznačajnija i najčitanija knjiga.
Vaše teme, Vaše opsesije, imaju koren u…?
– Kad nosite u sebi romantiku, žal za lijepim vremenima lako vam je da nađete inspiraciju. Ona je dio mog svakodnevnog življenja. Želja mi je da pišući sačuvam događaje iz bliske prošlosti, misli moje generacije, moje porodice, atmosferu okruženja u kome živim i još mnogo toga. To su sve one lijepe uspomene koje u meni bude nadu da još uvijek postoji mir među ljudima, mnogo pravih stvari vrijednih postojanja, iskrenog prijateljstva, pravih ljubavi. Želim da mojim pisanjem sačuvam sve te vrijednosti. Mislim da jedan mali cvrčak u travi, pogled na pučinu mora obasjanu suncem na zalasku, topla ljudska riječ nijesu i ne mogu biti dio zaborava.
S kim najtačnije delite osećanja pripadanja svetu stvaralaca, umetnika, ako znamo da pisac nikad ne zna ko čita njegovo delo?
– “I spavanje je oblik kritike, naročito u pozorištu” rekao je Džordž Bernard Šo. Hoću da Vam kažem da pišem za ljude koji umiju da sanjaju i da vole i koji “spavaju” kada treba. Oni se uvijek osjećaju ušuškano kad čitaju moj roman, pronalaze se u mnogim stvarima. Oni su i dio tkanja mojih likova. To nijesu čitaoci, to su stvaraoci. Oni kreiraju svoj život na pravi način. Ja ih svojim pisanjem malo ohrabrim, podstaknem da budu ono što jesu i da beskonačno vole sebe i uživaju u životu, u lijepim stvarima kojih je puno, kao što je i dobre literature.
Pesma, zapis, roman kao pulsiranje vremena koje je proteklo, roman kao samopotvrđivanje i samosazrijevanje, kao povod za pun život. Što je pun život?
– Kakve su vam misli, takav vam je i život. Onako kako provodite vrijeme, tako se i osjećate. Vi ste nosilac i kreator sopstvenog života. Stalno učite i pronalazite sebe ako svoje misli usmjerite na pravi način. Onda tjerate sebe da živite punim životom. Radite stvari koje vam pričinjavaju zadovoljstvo. Neke naizgled sitne ili beznačajne, kao što je ispijanje čaše vina sa prijateljem, dok se oko vas širi miris mora nošen vjetrom, glasovi prolaznika, krici galebova; ili šetnja pored mora dok vas obasjava mjesečina; ili ste u svom udobnom domu i čitate omiljenu knjigu.
Ne morate baš preskočiti planinu da biste živjeli život kakav želite, sve dok radite stvari koje volite osjećaćete zadovoljstvo.
Zašto pišete, odakle potiče Vaša potreba?
– Kad u sebi nosite želju da nešto svoje – o čemu razmišljate, što doživljavate, što drugi ne znaju, podijelite sa nekim, pribilježite neko zapažanje, imate potrebu da nešto kažete drugima ili samo izbacite iz sebe, ili da sačuvate od zaborava, onda se morate okrenuti nekoj umjetnosti.
Da ne pišem ja bih slikala, ali mi pisanje više leži. To je ujedno i potreba i ljubav. Želja mi je da sačuvam, kroz stih ili priču, dio navirućih misli koje mi svakodnevno dolaze. Puno je toga što treba reći, što je rečeno a treba ponoviti i rečenog što nećemo sačuvati. Sva ta kreativnost me tjera da ponovo učim, istražujem, nalazim načine da riječju doprem do sagovornika. Iako se broj slušalaca svakog dana smanjuje. Ja ipak vjerujem da je pisana riječ pravi način da se mnoge stvari, ponekad banalne, svakodnevne, obične iz “potrebe” pretvore u dobro štivo romana ili priče.
Plod mašte kao način da sebe ostvarimo kroz književnost?
– Na to pitanje bih Vam najbolje odgovorila citatom Orhana Pamuka: “Književnost ne predstavlja moć, književnost govori o razumijevanju, o sreći življenja i užitku posmatranja i postojanja kroz riječi.”
DRAGAN STODIĆ
