Redakcija MEDITERAN NIJE VJERA U „SVETE“ KANONE VEĆ PLOVIDBA SLOBODNOG ČOVJEKA
Intervju sa crnogorskim pjesnikom i esejistom Borisom Jovanovićem-Kastelom
Razgovarao: Božidar Proročić
Boris Jovanović-Kastel (1971). Kritika ga smatra jednim od najznačajnijih crnogorskih pjesnika mediteranske orijentacije i uglednim imenom južnoslovenske i mediteranske književnosti. Osnovno, srednje i fakultetsko obrazovanje stekao je u Podgorici. Zstupljen je u brojnim antologijama, publikacijama, panorama, kako crnogorske, tako i medieranske i evropske književnosti. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoje stvaralaštvo kod nas i u inostranstvu. Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, poljski, češki, albanski, mađarski, makedonski, ukrajinski i slovenački jezik.
Gospodine Kastel, povod za naš razgovor je izlazak Vaše nove zbirke poezije ,,Bumerang valova” u izdanju kuće „Shura publikacija“ iz Opatije u Hrvatskoj. Recite nam, molim Vas, koji motivi dominiraju u ovoj zbirci i da li je Mediteran i ovaj put dominantna inspiracija?
Čini mi se da cijelog života pišem jednu jedinu knjigu posvećenu Mediteranu i našoj mediteranskoj sudbini tako da je svaka nova knjiga jedan kamičak u tom beskrajnom, bezvremenom i ponornom mozaiku. I u knjizi „Bumerang valova“ taj fenomen mora, odnosno unutrašnjeg mora, je modus vivendi i huk vremena jer Mediteran je bezbroj stvari u isti mah i pobjeda vječnog života nad prolaznim. Ova knjiga potvrđuje u svom poetskom, stilskom, misaonom, tematskom i motivskom smislu da je Mediteran početak, kraj i beskraj svega. To je prva božja suza radosnica nakon stvaranja svijeta i, nadasve, jedno unutrašnje more na kojem tražimo sebe i čiji valovi nam donose sve razlike i bogatstva civilizacija. Taj „kontinent“, kako ga nazva Brodel, predstavlja jedinstvo kontrasta, živu istoriju u pokretu i vječni indigo na kome je uklesan krik našeg rođenja, duh života i dah otpora besmislu, prolanosti i ništavilu čije odjeke slušamo i danas kroz ekspanziju totalitarnih ideologija, klerofašizam, globalizaciju, evroegoizam i slično. Šta bi mi bili bez tih unutrašnjih mora? Pa, jednostavno, ništa s obzirom da bi jedrenjaci bili olupine, korali skamenjeni, morske i nebeske zvijezde fosili, kompasi zarđali, glasovi prah a naša krv zapečaćena u antičkim amforama nasukanim na crnogorskim i jadranskim obalama – zaboravljena.
Vašu prvu zbirku ,,Kad zamirišu kajanja” (u izdanju CDNK) objavili ste sad već daleke 1994. godine. Kakvi su, zapravo, bili vaši počeci i kako ste počeli da pišete?
Čak i u tim prvim rukopisima (pred)osjetio sam da mi je, a ne znam od koga ili čega, dodijeljena misija prevodioca jezika zvona, talasa, kovitlaca, galebljih kliktanja pa sam sa tom ulogom krenuo u hodočašće zvano poezija sa strahom da će me more progutati kao kolateralnu štetu i zaboraviti. Međutim, u svojoj poeziji od početaka do današnjih knjiga objavljenih u Crnoj Gori, u svim državama bivše Jugoslavije i Evropi na preko petnaest svjetskih jezika bio sam, ostao i, vjerujem, ostaću dobrovoljni zatočenik juga i unutrašnjeg mora lišenog vremena, prostora, geografije, istorije i cilja a sve u slavu Mediterana kao ličnog i civilizacijskog putokaza. U kontekstu pominjanja prvih knjiga moram istaći da sam od tog perioda svog književnog krstarenja, uključujući naredno desetljeće, dominantno uranjao u vizuelni ambijent Sredozemlja, poetski rekonstruisao crnogorsku povijest, povezivao lokalno i univerzalno i ulivao u jedan tematski okean svu dionizijsku energiju i čistotu apolonijskog na Našem moru, kako su ga zvali stari Latini. Ali, sljedeće knjige donijele su novi kurs tako da sam „usporio“ potragu za Mediteranom kakvim ga nosimo u svojim sjećanjima o njegovoj veličini i moći, kao pupka svijeta, a ubrzao potragu za Mediteranom sopstva, slobode i beskonačnosti.
U vašoj poeziji ,,raspravljete” o čovjeku, prošlosti, sadašnjosti, istoriji mitovima o bezvremenim mozaicima Mediterana. Šta je to u Vašoj poeziji metafizčko ali i kosmičko na svoj način i koje su to poruke?
U jednoj pjesmi Pol Valeri nam je poručio – „Požurimo u talase, živimo iznova“. Shodno tome, kao autor sam sve te parametre od vječnosti do prolaznog, od povijesti do sadašnjice, od dokolice do mita, od vremeplova do Elizeja, upleo u jednu mediteransku tapiseriju izvezenuvalovima. Od svih mediteranskih sunaca, dubina i pomorskih i podmorskih arheologija, pokušao sam stvoriti atlas kao otklon od besmisla, konačnosti i isključivosti života a to je samo put do poetskog i životnog prosvijetljenja Mediteranom što je i poenta ove književnosti.
Naslovi vaših zbirki poezije ,,Čekaju li nas brodovi“, „Pozivno pismo suncu“, „More u naručju“, „Beskopnik“, „Ručak na hridini“, „Testament u školjkama“ … apsolutno privlače čitalačku pažnju. Da li ove zbirke imaju svaka za sebe svoju posebnost?
– Vidi se i osjeti po naslovima da su one bliznakinje izabrane da svjedoče i odgovore na pitanje – Zašto sam izabrao Mediteran kao sudbinu ili, kako reče jedan kritičar poodavno, on mene? Pa, prosto, zato što sam u svom književnom opusu uz pomoć živosti njegovih kovitlaca, njegovom otvorenošću i bezvremenošću nastojao životno i poetski da nadiđem ustajalu i zatvorenu energiju kopna, kao i prolaznost života. Zato je u tom paklenom i svečanom naviganju svaka knjiga poput jedra na brodu „Mediteran“ kojim tražimo sebe.
Vaš je izraz krajnje jednostavan, ali bogat. Pjesme ostavljaju jak utisak kao da je sami Posejdon razlio mastilo po papiru. Da li je moj utisak ispravan?
Pažljivi čitaoci i brojni analitičari moje poezije čije studije su objavljene u knjizi „Mediteranski gospar“ kategorični su u tvrdnji da je ova poezija prepoznatljiva po romoru nepripadanja, jurišu nepristajanja na bilo kakve pomodarske trake i flertove i trozubac navigacije izliven od soli meditacija. Taj trozubac čine – vječno, sloboda i plovidba!
Vaš prijatelj i istaknuti crnogorski pjesnik Miraš Martinović rekao je za Vas i Vašu poeziju: ,,On Mediteran ne doživljava, on ga živi čitavim bićem“, baš kao veliki Predrag Matvejević koji Vas je nazvao nasljednikom. Toliko pjesničke mudrosti i ljepote je u njihovim rečenicama pa, kako se osjećate poslije njih?
Pa, živjeti Mediteran znači istovremeno biti moreplovac na njegovim pučinama i kalafat novih brodova nakon gledanja njegovih olupina u vremenima globalizacije kada je Sredozemlje bačeno na margine svjetskih zbivanja i postoji samo u zebnji da ga ne zaboravimo. O sudbinskoj važnosti mora za naše prve civilizacijske korake divno govori i jedna Andrićeva misao – „Izlazak jednog naroda na more, to je početak njegove istorije“. Iz tog razloga, moja poezija nije slatkovodna zato što pripada akvatorijumima Mediterana u času kada su sve navigacione mape čovječanstva, od antičkih do laserskih, postale tabule raze, odnosno ploče bez imena i identiteta. Zato živjeti Mediteran, kako reče Miraš Martinović, znači razgorjevati baklju koja je osvijetlila evropsku civilizaciju a naslijediti misao jednog velikana, poput Matvejevića kojom sam dirnut, misija je pisanja novih knjiga o Mediteranu kojima savremene pošasti i potrošačko-profiterski način života ne mogu nauditi.
Objavili ste i četri knjige eseja ,,Pergament od sireninog poprsja“, ,,Peta strana juga“, ,,Ogledanje u bonaci“, ,,Mediteransko prosvjetljenje“ . Koje su teme zastupljene u vašim esejima?
Da, to su zapravo knjige u kojima sam objedinio eseje objavljivljene prethodnih decenija u dnevnim novinama, prvenstveno „Pobjedi“ i književnoj periodici u domovini i regionu. U njima sam poetski uranjao u djela najznačajnijih pisaca i pjesnika Mediterana od najstarijih vremena do danas, analizirao knjige crnogorskih i južnoslovenskih pjesnika, kroz pjesnički „durbin“ posmatrao mediteranske mijene i „crtao“ rodoslov tog geopoetičkog prostora od njegove slave do današnje dekadencije i nešto rjeđe pisao o slikarima specifičnog mediteranskog nerva i poetike. Međutim, sa današnje distance gledano, čini mi se da se to more eseja zapravo prirodno ulilo u okean moje poezije. Iz njega bih izvdvojio pet mora – lično, univerzalno, sudbinsko, identitetsko i karnevalsko.
Poezija je dugo bila marginalizovana, a čini nam se da se u zadnje vrijeme ponovo vraća u fokus čitaoca i javnosti. Da li dijelite ovo mišljenje?
Odgovoriću nastavljajući prethodni odgovor jer vrijeme poezije je van vremena a poezija u sebi sadrži karnevalske maske. Jedne su solarne iza kojih se odvijaju plesovi sa sirenama naših nada, pregnuća i želja a druge lunarne koje prekrivaju naše bjesomučne borbe sa avetima naših zabluda, besmisla i prolaznosti. Upravo ti i takvi plesovi su život zbog čega je poezija iznad života i, samim tim, vječna!
Vaša poezija je beskrajni talas altruizma Mediterana koji doživljavamo kroz vašu ličnu prizmu emocija. Da li nam ti talasi nose epohalne poruke budućnosti vrijedne poštovanja?
Svaka istinska poezija je vidovita i njeni atlasi od „Pjesme nad pjesmama“, „Epa o Gilgamešu“, Homera, Konfučija, Dantea, Njegoša, Leopardija, Montalea, Persa, Lorke, Kavafisa, Valerija… imaju na sebi vatre proročanstva i talase skrivenih poruka koje ne možemo uvijek odgonetnuti. Pjesnici Mediterana su specifični i u velikoj prednosti jer u sebi nose iskon svjetske civilizacije pa je njihova poezija, sama po sebi, sinonim profetske misli! Dakle, Mediteran ne služi nikome niti je to vjera u „svete“ kanone raznih konfesija već plovidba slobodnog čovjeka bez sidrenja! Iz tog proishodi da pjesnik Mediterana, poput galeba, nadlijeće prolazno, u školjkama osluškuje vječno i na krhotinama sebične civilizacije gradi antički maslinjak.
Kako biste opisali savremenu crnogorsku kulturnu scenu?
Jedan hrvatski pjesnik iz prošlog stoljeća sjajno je definisao pojam nacionalne književnosti i sasvim je bio u pravu kada je rekao da će svaka nacionalna literatura, posebno poezija, biti istinski nacionalno reprezentativna tek kada prvo postane evropski etablirana a ne kao prioritetno nacionalna i samoživa. Mislim da crnogorska književnost i njeni autori prvenstveno moraju voditi računa da se, uz pomoć državnih institucija i brojnih fondacija, njihova književna djela prevode na svjetske jezike i tako imaju zavidan tretman u međunarodnim publikacijama. Balkanska samodovoljnost, sujete, mržnja i zloupotrebe kulturnih institucija donijeće pojedincima trenutnu finasijsku korist, inflaciju izdavačke produkcije i medijsku pažnju ali u perspektivi to će biti samo ljuštura bez pjesničkog bisera.
Koliko je važno da mlade generacije u tokovima savremenog društva prate kulturna dešavanja. Da li na taj način dograđuju intelektualni dio ličnosti?
Čini mi se da mlađe generacije, uprkos privlačnosti i korisnih efekata informaciono-komunikacionih tehnologija, sve više prate aktuelne programe kulturno-umjetničkog sadržaja što u znatnoj mjeri može produbiti njihove kreativne kapacitete i povećati stepen interesovanja za određene djelatnosti iz domena umjetnosti. To je vrlo važna karika u dogradnji njihovih intelektualnih profila ali smatram da su pravi pjesnici, slikari, kompozitori i ini umjetnici zapravo izabrani poslenici svojih poziva.
Koju Vašu knjigu bi nam preporučili da pročitamo u ovim trenucima izolacije?
S obzirom da je Mediteran zapravo prepisana istorija svijeta i njegova materica, prirodno je da je civilizacijska zima došla i na njegove obale i u našu Crnu Goru u svojoj izopačenoj kulturnoj, duhovnoj, moralnoj, materijalnoj i, sada već, zdravstvenoj odori. Međutim, svaki put je naše more iz raznih nedaća izašlo kao pobjednik što potvrđuje i Kamijeva rečenica – „U jeku zime otkrio sam da u sebi nosim jedno nepobjedivo ljeto!“ Zato bih, ne slučajno, dragim čitaocima preporučio za čitanje moju knjigu poezije „Pozivno pismo suncu“ objavljenu 2016. godine u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice u ediciji savremene crnogorske poezije „Savremenik“ jer pozivati sunce u tami pomora od aktuelnog korona virusa više je od zadatka.
Za sami kraj razgovora opišite nam Vaš kutak, Vašu avliju u kojoj stvarate sve mediteranske stihove.
– Često pomislim da ovi mediteranski stihovi, bilo na crnogorskom ili drugim jezicima, zapravo stvaraju mene i moj književni rodoslov u jednom podgoričkom sobičku biblioteci, na bokeškim pontama ili avliji pokrivenom vinovom lozom i uramljenom maslinama. U tom ambijentu, uz krstarenja Jadranom, svakim danom prihvatam nove valove kao papirnate dvojnike i stanare biblioteke koji mi, kao brodograditelji, pomažu u pravljenju novih knjiga-jedrenjaka.
