Redakcija Vlado Jović
ODGOJ I HIGIJENA RUKU OBITELJI KULENOVIĆ
Ademir Kulenović zvani Žmirke nemalo se iznenadio kada je od oca dobio šamarčinu zbog koje ne samo da mu se zamračilo pred očima, već je vidio i sve zvijezde nebeskoga svoda. Do tada mu uopće nije bilo jasno zašto ljudi posežu za tom frazom jer on je zvijezde viđao isključivo na nebu. U prvi mah je pomislio da ga je otac udario šakom koliko je taj šamar bio snažan, ali kasnijom rekonstrukcijom događaja izveo je zaključak da je ipak bila riječ o sasvim običnom šamaru.
Još manje mu je bio jasan razlog tog očevog nenadanog udarca. Naime, samo je na konstataciju mlade komšinice Radmile, koja je nedavno krenula u srednju tekstilnu školu, kako su iz školskog programa prije par godina izbacili marksizam, nadodao kako ga nikako nije volio i da mu je to, od svih predmeta u ono polugodište i dva tjedna, koliko je trajalo njegovo srednjoškolsko obrazovanje, bio najmrži predmet. Najmanje od svega nije shvaćao zašto ga otac, na rubu histerije, glasno vičući, opetovano pita zar ga to želi na robiju otjerati. Žmirke nije mogao nikako da dokuči zašto bi bilo tko išao na robiju samo zato što ne voli marksizam. Pogotovo ne zašto bi na spomenutu robiju išao njegov otac, koji taj marksizam kako stvari stoje očito voli. Isto tako nije znao zašto je opasno da to saznaju susjedi. Kako nije volio ni matematiku, a ni fiziku i biologiju nije nešto naročito simpatizirao, gotovo je naivno u svoju obranu htio ocu spomenuti i te nevoljene predmete, ali iz nekog intutivnog razloga Ademiru Kulenoviću Žmirketu je bilo sasvim jasno da mu je najbolje da šuti.
Cijela ta iznenadna očeva histerija silno ga je zbunjivala. A razmjeri toga neshvatljivog ponašanja svakim trenom postajali su sve veći. Otac je čak i malu Radmilu otpravio kući kršeći pri tome sve običaje pružanja gostoprimstva obitelji Kulenović, u kojoj se minimalno, goste dočekivalo rakijom šljivovicom i mezom ako je bila riječ o muškarcima; ili sokom i keksom ako su u posjet stizale žene ili djeca. Sa svojih dvadeset godina, Ademir nikada nije vidio da otac nekoga pošalje da ide svojoj kući, pa makar bila riječ o maloljetnoj komšinici koja živi preko puta pa dnevno i u nekoliko navrata pohodi dom obitelji Kulenović.
Da situacija ne eskalira pobrinula se Ademirova majka Fahreta uporno pozivajući muža za stol na ručak.
– Hajde Fikrete, ohladit će se – vabila je muža za trpezu nastojeći okončati tu, po njenom mišljenju nepotrebnu i silno pretjeranu reakciju.
– U zatvoru ću ja ručati. U zatvoru! I to sve zbog ovog harambaše! – i dalje uvjerenja da mu zbog sinove izjave kako ne voli marksizam ne gine dugotrajna robija ili u najmanju ruku pendrečenje u nekom podrumu zgrade stanice milicije.
Primjenjujući praktično riješenje sipanjem jela u tanjure Fahreta je nekako uspjela dovući muža za kuhinjski stol, ali je on imao još mnogo toga sinu za reći.
– Zar ti nevidiš kakva je situacija? Zar nevidiš šta se sve dešava u zemlji? – i dalje na rubu živčanog sloma, ali barem posvećen kusanju variva pitao ga je otac.
Ademir nije bio siguran šta se to točno dešava u zemlji, a da ima veze sa ljutnjom njegovog roditelja, ali je i dalje mudro šutio neželeći dodatno izazivati oca. Već se prihvatio žlice i teškom mukom počeo jesti žute mahune koje nije volio jednako kao i marksizam, ali mu nijepadalo ni na kraj pameti to spomenuti.
I onako je jedva čekao da pojede kako bi se mogao sklonuti u svoju sobu gdje će se posvetiti čitanju najnovijeg broja Tempa, časopisa kojem se svakog četvrtka silno radovao. I zahvaljujući kojem je znao ne samo sve igrače klubova velike četvorke, već i većinu onih iz manjih klubova poput Sutjeske iz Nikšića ili subotičkog Spartaka. Volio je Ademir i romane, pogotovo Zlatnu Seriju i Lunov Magnus Strip. Naprosto je uživao u pustolovinama Zagora, često zamišljajući kako je obližnja šumica iza kuće njegov Darkvud. Otkako je nedavno otkrio Erotiku zavolio je i to štivo. Čuo je da je i Start jednako dobar pa čak i bolji od Erotike, ali nije mogao suditi jer se još nije dokopao niti jednog broja. U svakom slučaju svo to štivo mu je bilo draže od nesretnog marksizma zbog kojega je fasovao očev šamar.
**
Tek u miru svoje sobe Žmirketu će sinuti da ga je do tada otac udario samo jedan jedini put u životu. Za marisanje djece u obitelji Kulenović bila je zadužena majka, koja je svoje četvero djece, tukla uglavnom šibama iz onoga istog šumarka kojega je Ademir, u maštarijama, pretvarao u svoj osobni Darkvud. Pri tome su Ademir i mlađi brat bili oni koji su češće davali razlog majci za batine, dok su sestre koje su joj u značajnijoj mjeri pomagale što u kućanskim poslovima što radovima u bašti, rijetko gotovo nikada bile žrtve majčine šibe.
Nesretni Žmirke prisjetio se te jedine zgode kada je pokusao očeve batine. Desilo se to kada su on i njegovi jarani Denis, Rale i Mirza masakrirali stričevu trešnju, na koju ih je osobno pozvao Žmirke, na način da su joj otkinuli većinu grana, zapravo gotovo sve one koje su mogli dosegnuti. Srećom po njega, stric je naslutio što ga očekuje po povratku kući, pa ga je otac remenom kojeg je prethodno iz hlača izvukao s nekavom hladnom odlučnošću uspio udariti samo jedanput, prije nego što će ga stric zaustaviti.
– Ima sve zvijezde da vidiš – jako se dobro sjećao očeve izjave prije nego će zamahnuti remenom.
– Pa kad god me otac udari izgleda da vidim nebeska tijela – reče za sebe Ademir prasnuvši u grohotan smijeh diveći se svojoj duhovitoj domišljatosti.
Možda školu baš i nije nešto naročito volio, ali kada bi nastavnici pričali o mjesecu i zvijezdama imali su njegovu potpunu pažnju. Pa je tako dobro zapamtio riječi nastavnice geografije Senije Hadžič kako su zvijezde nebeska tijela. Nije on bio poput svog druga Tadije, koji je na nastavničin upit da joj navede jedno nebesko tijelo kao iz topa odgovorio: avion!
***
Kada je ispred Fikreta Kulenovića, stao sin s upravo zaduženom uniformom koju je posloženu u naručje nosio poput naramka drva, udario ga je po treći puta u životu. Nije to bio snažan udarac. Tek malo jača pljuska, koja nije toliko iznenadila Ademira koliko ga je zbunila očeva opaska izgovorena plačnim glasom kako od njega izričito zahtjeva da mu se kući vrati čistih ruku. Za početak nije mu bilo jasno to s vraćanjem, jer se zapovjedništvo do kojega je morao skoknuti nalazilo niti stotinu metara udaljeno od njihove kuće a namjeravo se vratiti nazad već za desetak minuta.
U prvi mah se zbunio pitajući se zašto oca opterećuje to ima li prljave ruke a čitavom državom bijesni rat, koji je eto u svoj svojoj okrutnosti stigao i sručio se i na nihovo selo, pa po njegovom skromnom mišljenju to dali mu se crni ispod noktiju nebi trebalo biti od pretjerane važnosti. Bilo mu je potebno nekoliko trenutaka da shvati o kojoj čistoći ruku to otac govori, dok je brisao suze izazvane u podjednakoj mjeri ponosom, što mu se sin dobrovoljno javio u vojsku u tom najkritičnijem momentu kako za njihovo selo tako i za zemlju u cjelini, i strahom da mu se ne desi nešto loše.
****
Nekako su se, u ratu, najviše žalile one osobe čije su okolnosti pogibije bile na neki način splet nesretnih okolnosti. Na primjer one osobe koje bi usmrtila jedna jedina granata koja bi bila ispaljena taj dan. Isti takav peh zadesio je Ademira Kulenovića, zvanog Žmirke, i to nakon što je cijelih sedam dana proveo na liniji na dijelu fronte gdje su se vodile najžešće borbe.
Došao je u grad da se malo odmakne od svakodnevnih borbi, da obiđe prijatelje i da staroj tetki, očevoj sestri, donese hrane kojom su oni na selu, unatoč ratnim strahotama, još uvijek obilovali.
Bio je lijep sunčani proljetni dan, jedan od onih koji su nagovještaj ranog dolaska ljeta. Behar je još uvijek ponegdje krasio grane drveća. Sve je odisalo nekom atmosferom spokoja i šarenila boja prirode koja kao da se budila nakon hibernacije i razotkrivala poput uspavane ljepotice.
Ademir Kulenović Žmirke izdahnuo je nekoliko trenutaka nakon što je visokokalibarska granata ispaljena iz haubice eksplodirala njemu gotovo ispred nogu. Puno prije dolaska medicinskog tima koji je brzo stigao iz bolnice koja se nalazila tridesetak metara udaljena od mjesta na koje je pala ta jedna jedina granata ispaljena toga dana. Umro je samo četiri dana prije svoga dvadeset drugoga rođendana.
Mada je u onih nekoliko ratnih mjeseci vidio najgora zla i zvjerstva, Ademir Kulenović Žmirke u svom prerano okončanom životu zamrzio je jedino marksizam i žute mahune. Na onaj drugi, možda bolji i pravedniji svijet otišao je čista srca i duše.
Ademir Kulenović Žmirke, otišao je čistih ruku.
_________________________
Istaknuta slika: Kuća Muratage Nokića iz Rožaja, akvarel Ahmeta Ademagića, 1975.
