Safet Hadrović Vrbički: Osvrt na romane ”Begova kuća” i ”Fes” autora Enesa Nikšića iz Novog Pazara

KNJIGA JE TAPIJA NAŠEG JEZIKA I NAŠE KULTURE

(Osvrt na romane: „Begova kuća“, i „Fes“, autor: Enes Nikšić, Novi Pazar)

Od vremena završetka rata u Bosni; iz godine u godinu, sve češće se susrećemo sa novim, tek objavljenim knjigama, kojih na svu sreću nije malo. Susrećemo se sa knjigama koje su napisali bošnjački pisci (u ovom slučaju pisci Sandžaka); među kojima posebno mjesto zauzimaju pisci mlađe generacije: Šefka Begović – Ličina, Jahja Fehratović i Enes Nikšić.

U pitanju je jedna nova književnost mislećih Bošnjaka, koji su svoje znanje, svoj intelekt i nadasve svoj talenat, stavili u službu svoga naroda, bez naslijeđenog prezanja i otvorenog straha šta će drugi, sa strane, o njima i njihovom djelu reći. Učinili su to objavljivanjem svojih knjiga, koje se cjelokupnom svojom tematikom odnose na život i životnu sudbinu bošnjačkog naroda Sandžaka.

Naprijed iznijetu činjenicu nepobitno potvrđuje izjava koju je svojevremeno izrekao bošnjački književnik Alija Isaković; da će nakon rata u Bosni najveću korist imati sami Bošnjaci, koji će konačno početi da misle svojom glavom o svojoj vlastitoj sudbini; i koji će pisati knjige na svom jeziku.

A šta je jezik kao božanski dar, i kolika je njegova naprocjenjiva vrijednost u izgradnji svijesti i bića čovjeka, citiraću riječi nobelovca Ive Andrića, koji kaže:

Jezik je živa snaga sa kojom je vezana ne samo kultura nego i samo postojanje jednog naroda.

Na istu tu temu, književnik Enes Nikšić će kroz kazivanje svog naratora, glavnog junaka iz romana Begova kuća, odnosno kroz lik njegove profesorice književnosti, reći:

Jezik čini čovjeka posebnim isto onoliko – koliko ga čini porijeklo, ime i vjera. Naši ljudi, čuvajući svoj jezik, svjesno ili nesvjesno, nastojali su da očuvaju svoj identitet, svoju različitost…“.

JEZIK I JEZIČKE VRIJEDNOSTI NIKŠIĆEVIH ROMANA

Od prve rečenice: „Zvali smo je „Begova kuća“, kojom počinje storiju o zloj sudbini jedne begovske familije nekadašnjeg Yeni Pazara (a takvih je bilo na stotine u zlom vaktu i još težem zemanu), pa sve do kraja romana; pišući jezikom svoga naroda, književnik Nikšić čitaocima pored samog ambijenta u kojem se radnja događa, dočarava jasnu sliku prepoznatljivosti bića i svijesti onih koje opisuje, njihov način razmišljanja, njihovo ponašanje, njihove običaje, što sve skupa odaje poseban karakter, što ih u krajnosti čini zasebnim.

Kroz nekoliko fragmenata istrgnutih sa početka romana: „Begova kuća“ pokušaću da ukažem na specifičnost jezika i jezičkih vrijednosti Nikšićevih romana.

„Begova kuća (je) nasred prostrane bašče. „okružena je debelim duvarima od ćerpiča“. Pred njom je ogromna kanatli – kapija“.

Moja je nana bila hodžinica. Sa svoje dvije kone je učila mevlude po pazarskim kućama. Osim toga, učila je Ja-sin… Gasila je ugljevlje i gasulila ženske merhume. Od nje sam stekao prve osnove o islamu. Znanje sam uvećao pohađanjem sibijan mejtepa. Slušajući muhabete tih starih hanuma, lijepo zabrađenih šamijama i namazbezima, sticao sam nova saznanja o pređašnjem načinu življenja.

A kakva je jedna od soba: „Begove kuće“, Nikšić kaže: „Prvo što sam ugledao bile su police na zidovima prepune knjiga. Nasred sobe je bio lijep ćilim, sa strane lijepo raspremljen krevet, a u vrhu sobe omanji minder, ispred koga je bila velika pustećija. Na njoj je bila peštahta sa Kur’anom.

Evo i nekoliko fragmenata iz romana „Fes“ (str. 21).

„U taj čas u dućan uniđe kahvedžija Ahmo. Po maloj tepsiji su bila razmještena tri krupna fildžana, a među njima tri maštrafe napunjene šerbetom. Po sredini je bila ćâsa prepunjena rahat-lokumima i džezva iz koje se pušila taze skuhana kahva.

Drugi pasus (strana 27).

„Jedan mladi momak prihvati obuku sa gostiju. Drugi, sa peškirom preko ramena, leđenom u jednoj ruci i bokalom u drugoj, priđe i posu vodu redom. Pošto opraše ruke, svi zajedno krenuše ka sofri. Mustafa prvi sjede i zagrnu koljena čaršafom… Mustafini ljudi su morali da sačekaju drugu sofru… Njih Nimet – hanuma provede do musafirske sobe gdje posjedaše po minderlucima i pripališe čibuke.

A kada hoće da dočara ljepotu jedne pazarske kuće, Enes Nikšić kaže: „K’o nevjesta u boščaluku, odisala je svježinom i ferahlukom.

Kroz ovaj kratki pasus koji slijedi, najslikovitije se dočarava bogatstvo; kako jezika o kojem je riječ, takođe i bogatstvo, ljepota i raskoš života koji je krasio šeher Novi Pazar:

“U tome su najviše prednjačile aginice i begovice, te njihova bliža i dalja rodbina. Krasile su ih dimije od džanfeza, burundžuka, .., sâde i kafezli jeleci, srmali edzeli i gajtan kolani. Na rukama su him bili krupni halhali i zlatni belenzuci, a na grlu struke bisera i merdžana, burmutice sa hamajlijama. Na prsima niske šorvana i bešlija, a na glavi altun – tepeluci, fesići od najfinije čohe ukrašeni čejrečadima i mahmudijama, te zurifatli šamije i prlante sa bočankama od hajrija i lira, dikišima ukrašene. Skoro je svaka bila ogrnuta anterijom, kaftanom ili dolamom, od dibe i kadife.

Oni koji se budu odlučili da iščitaju romane: „Begova kuća“ i „Fes“, kroz tekstove sadržaja ovih dveju knjiga, susresti će se i sa riječima: abdest, adet, aga, ahar, ahbab, ahiret, ahlak, akreba, akšam, Alejkumu selam, Allahemanet, Allahtiber, badihava, baglama, bajram, bedevija, berićet, bešik, bijača, birindži, čador, čibuk, čuruk, ćahat, ćeif, ćemer, ćeramida, dekika, delija, dukat, dunjaluk, džamadan, džambas, đulistan, đulsija, ebejka, edepsuz, evlad, ezan, hanuma, harabat, hećim, hedija, jangija, jaramaz, kapija, kapak, kijamet, kuvet, lokum, lubina, mahala, maksuz, mazlum, mevlud, nafaka, namaz, i drugim riječima kojih ima na desetine i desetine, koje nijesu nasilno nakalemljene tamo gdje su napisane, već čine jezičku, smisaonu, dakle; logičnu cjelinu rečenice i šireg teksta romana.

Zluradi će reći da sve te riječi u svojoj osnovi pripadaju drugim jezicima: arapskom, persijskom i turskom, što je doista istina. Ali je takođe nepobitna istina da su Bošnjaci prihvatajući islam kao svoju životnu filosofiju, prije više od pola milenijuma; iskreno prihvatili i naprijed pomenute jezike, od kojih je: arapski jezik bio i ostao jezik vjere, persijski jezik – jezik poezije i filosofije, turski jezik – jezik državne administracije i uprave.

Od prihvatanja islama pa nadalje, sve do današnjih dana, kako historija bošnjačke kulture potvrđuje, Bošnjaci kao zaseban narod, i pojedinačno: naši čukun – čukun djedovi, naše bijače, nane, nene, amidže, daidže, i sva njihova akreba i dostovi, vjekovima su se rađali, živjeli i umirali sa tim riječima, koje su ugrađene u genetski kod bošnjačkog bića. Sve te riječi; svim našim precima, bile su jasne kao jasan dan, drage kao bajramska radost, blage kao mehlem, pitke kao majčino mlijeko; te niti ijednom insanu koji je bio iole havijezan za njihovo jasno razumijevanje nije bio – niti je sada potreban terdžuman.

Tim jezikom piše Enes Nikšić, a taj jezik nije; ni srpski, niti hrvatski, još manje je crnogorski. To je jezik nas Bošnjaka. Pišući svoje romane jezikom svojih predaka i svog naroda, on tom istom jeziku daje novu snagu kojom pojačava njegovu vrijednost, kako pred svojim sunarodnicima, tako i pred svijetom.

A kada je o vrijednosti jezika riječ, srpska književnica Isidora Sekulić je svojevremeno rekla: “…to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina ali koja nije samo čudo prošlosti nego je i čudo sadašnjosti”.

Na tom istom jeziku, svoja najbolja djela napisali su: Safvet – beg Bašagić, Rešad Kadić, Enver Čolaković, Ćamil Sijarić, Meša Selimović, Zuko Džumhur, Derviš Sušić, Husein Bašić, Mevluda Melajac, Rasim Ćelahmetović i mnogi drugi bošnjački književnici. A jezik se najbolje može zaživjeti i očuvati ako se na tom jeziku pišu knjige kakve nam je podario Enes Nikšić, jer knjiga je tapija našeg jezika i naše kulture.

Ostaje mi na kraju da kažem sljedeće:

Oba ova romana zaslužuju širi, analitički pristup i obradu, kako zbog jezika i stila kojim su pisani, tako i zbog tema koje obrađuju, što naravno za ovo prigodno veče s moje strane nije bilo prostora.

Meni preostaje da Enesu Nikšiću iskreno čestitam na ovim dvjema divnim knjigama, na njegovom doprinosu našoj zajedničkoj bošnjačkoj kulturi. Da mu poželim ubuduće puno sreće i uspjeha. Da nas uskoro obraduje sa svojim novim knjigama.

A vama, čitaocima upućujem molbu da se prihvatite knjige i znanja koje nam ona daruje. Kroz ove i ovakve knjige, zaživjećete i svoj jezik u svojim domovima. Sa živim jezikom sačuvaćete sebe i svoje potomstvo od asimilacije koja svima nama visi nad vratom. Kuća bez knjige i znanja, bila je i biće samo prazna pećina. A kada je o jeziku riječ, naglasiću ono što je svojevremeno rekao onaj anonimus iz Bosne.

Čuvaj rode jezik iznad svega,

U njem živi, umiri za njega!

Hvala na pažnji. Eselamu alejkum!

 (Rožaje: 8. 11. 2013. godine)